Demokratska partija socijalista ušla je u parlamentarnu proceduru sa interpelacijom za razrješenje predsjednika Skupštine Alekse Bečića, ali je ishod od samog početka bio izvjestan – inicijativa nije imala šansu da prođe. Umjesto da oslabi vladajuću većinu, DPS je svojim potezom učvrstio njen jedinstveni nastup i doprinio homogenizaciji blokova vlasti.

Interpelacija je formalno trebala poslužiti kao test stabilnosti parlamentarne većine, ali je praktično dala priliku vladajućim partijama da na zajedničkom terenu pokažu koheziju i političku snagu. Umjesto pukotina, isplivala je privremena konsolidacija. Za DPS, koji već mjesecima pokušava pronaći način da se pozicionira kao relevantan politički faktor nakon gubitka vlasti, to je bio potez koji je rezultirao kontraefektom.

Razlozi za ovakav potez mogu se tražiti na više strana. Jedno tumačenje je političko neiskustvo nove opozicione uloge – DPS još uvijek nastupa kao da je riječ o vladajućoj partiji koja nameće ritam, dok realnost pokazuje da bez partnera i šireg dogovora teško može ostvariti konkretan efekat. Drugo moguće objašnjenje je ishitrenost i potreba da se javnosti pošalje signal aktivnog djelovanja, makar i kroz unaprijed izgubljene inicijative. Treće, i možda najosjetljivije, jeste unutrašnja dinamika unutar same partije – različiti klanovi i struje unutar DPS-a mogli su kroz ovu interpelaciju tražiti prostor za sopstveno pozicioniranje.

Politički gledano, DPS je ovim potezom potrošio resurse i vrijeme na inicijativu koja mu nije donijela nikakav rezultat, osim percepcije da jača oponente. Vladajuća većina, suočena sa krizom i narastajućim razlikama, dobila je na trenutak zajedničkog protivnika i priliku da pokaže solidarnost.

U tom smislu, interpelacija protiv Bečića nije oslabila Skupštinu niti dovela do ozbiljne političke krize, već je pokazala slabosti DPS-a u novim okolnostima. Ako se ovakvi potezi nastave, partija rizikuje da učvrsti sliku o sebi kao o akteru koji reaguje stihijski i bez jasne strategije.

Vrijeme će pokazati da li je riječ o izolovanom taktičkom promašaju ili o simptomu dubljeg problema – nedostatka političke vizije i strateškog promišljanja u opozicionim redovima. Ali jedno je jasno: umjesto da otvori krizu vlasti, DPS je interpelacijom proizveo krizu unutar sopstvene političke logike.

Tagovi