DPS na političkoj prekretnici: Distanciranje od kriminala ili sunovrat sa starim kadrovima

Demokratska partija socijalista (DPS) nalazi se danas pred jednom od najvažnijih odluka u svojoj istoriji – ili će napraviti jasan otklon od bivših funkcionera optuženih za teška krivična djela, ili će nastaviti politički sunovrat držeći se istih kadrova koji su partijsku infrastrukturu pretvorili u poligon za lično bogaćenje i sistemsku korupciju.

DPS više nije ni na vlasti, ni dominantna opoziciona snaga. Njihovo političko djelovanje sve više liči na pokušaj da preživi unutar zatvorenog kruga ljudi koji se nalaze pod istragama, iza rešetaka ili pred sudovima, dok javnost, domaća i međunarodna, sve glasnije zahtijeva odgovornost i distanciranje od kompromitovanih pojedinaca.

Politička težina zatvorskih adresa

Skoro svakog mjeseca neko iz bivšeg vrha DPS-a završava pod istragom ili u pritvoru. Od nekada moćnih ministara i direktora, do najbližih saradnika bivšeg predsjednika države Mila Đukanovića, niz bivših funkcionera sada nosi etiketu „osumnjičenog“, „optuženog“ ili – za neke već – „osuđenog“.

Značajno je i to da se Milo Đukanović, koji se decenijama ponašao kao garant i zaštitnik partijskog aparata, danas distancira od svojih najbližih saradnika. Nema više odbrane po svaku cijenu. Nema poruka lojalnosti. Umjesto toga, sve više djeluje kao da je i bivši lider DPS-a svjestan da bi odbrana kompromitovanih ljudi mogla politički upropastiti i ono malo što je od partije ostalo.

Partijsko samoubistvo ili šansa za novi početak?

Suočen sa dramatičnim padom podrške, izbornom izolacijom i gubitkom koalicionog kapaciteta, DPS ima dvije opcije:

1. Jasno i nedvosmisleno distanciranje od onih koji su partiju iskoristili za lične ciljeve, praćeno unutrašnjom čistkom, izbacivanjem kompromitovanih kadrova i preuzimanjem odgovornosti za propuste iz prošlosti;

2. Održavanje statusa quo, uz pokušaj da se kompromitovani pojedinci zaštite ili prikriju, nadajući se povratku starih vremena i struktura moći koje više ne postoje.

Prva opcija je bolna i zahtijeva političku hrabrost, ali jedina može obezbijediti budućnost.

Druga vodi ka sigurnom nestanku sa političke scene.

Lažna distanca ne prolazi

DPS je do sada pokušavao da balansira. Formalno se ne ograđuje od uhapšenih, ali ih ni ne brani. Izostaje svaki konkretan potez koji bi pokazao iskrenu namjeru da se partija suoči s posljedicama vladavine sopstvenih ljudi.

Takva „neutralnost“ više nije održiva.

Građani znaju ko je godinama donosio odluke, kako se bogatila elita i ko su bili nosioci partijskog interesa u institucijama. Izostanak odgovornosti ili makar osude za očigledno kriminalno ponašanje – DPS-u oduzima i ono malo kredibiliteta koji je još ostao.

Pitanje koje mora imati odgovor

DPS ne može više sjedjeti na dvije stolice. Pitanje koje mora da se postavi je jasno:

Da li ste spremni da osudite one koji su, pod vašim imenom, uništili institucije i opljačkali državu? Ili ćete ostati taoci istih ljudi i s njima doživjeti konačni politički krah?

Ovo nije samo pitanje za partijsko rukovodstvo, već i za one preostale birače DPS-a. Tolerisanjem kriminala iz sopstvenih redova, DPS ne gubi samo glasove – gubi smisao.

Birači traže odgovornost, a ne sjećanje na “zlatna vremena”

Politička nostalgija za “stabilnim vremenima” pod DPS-om više ne pije vodu. Građani sve više biraju partije koje nude odgovornost, transparentnost i konkretna rješenja, a ne samo podsjećanja na ekonomske uspjehe iz prošlosti, iza kojih su ostali sudski procesi i zaplijenjena imovina.

Svi dosadašnji izbori pokazuju da DPS može računati na određeni procenat podrške, ali bez unutrašnje transformacije i moralnog čišćenja – to neće biti dovoljno ni za opozicionu relevantnost, a kamoli za vlast.

Vrijeme za odluku je sada

DPS je na prekretnici. Vrijeme kalkulacija je prošlo. Ili će napraviti hrabar rez sa prošlošću i pokušati politički preživjeti kao modernizovana opoziciona snaga, ili će ostati partija koja štiti one koji su joj donijeli najviše štete – i nestati sa političke mape zajedno sa njima.

Istorija je pokazala: partije koje ne uče iz sopstvenih grešaka – završavaju u zaboravu.