DOBA BEZ NEVINOSTI

Piše: Emilo Labudović

Jedan od najboljih poznavalaca Amerike, njene politike i njenog sistema vrijednosti, a što, opet, dominanto diktira najveći dio svjetskog mnjenja, lingvista i filozof Noam Čomski, svojevremeno je zapisao da je „najstarija američka laž da moć može biti nevina“! Istorija ne samo međuljudskih već i međunarodnih odnosa, još od praistorije do ovih dana, pokazuje i svjedoči da su moć i sila, u svim svojim pojavnim oblicima, mjera svih stvari i raison d’etre za vaskoliki pasjaluk, zločin i nasilje kojima su moćni na svim svjetskim meridijanima demonstrirali svoju moć. Beskrupuloznoj i dehumanizoanoj sili izlagane su i danas su izložene mnoge zemlje i narodi, a sve tobože u ime visokih moralnih ciljeva, zaštite ljudskih prava, srećnije budućnosti… A poslije svakog od tih „nevinih i dobronamjernih utjerivanja pravde, sreće i blagostanja“, u tim zemljama ostajala je pustoš, mržnja, haos, siromaštvo i dugo, dugo posrtanje na putu oporavka. Istorija beščašća, istorija kažnjavanja nedužnih, istorija uzvodno zamućenih potoka, a sve pod izgovorom dobra i napretka, onu američku laž sa početka ovog teksta čine uvjerljivom do aksioma.

Osvrt unazad govori da je među zemljama koje su, bez krivice krive, izlagane bestijalnosti „nevine“ sile bila i Srbija. Sjetimo se samo „slučaja Princip“, rata u Hrvatskoj i Bih, Rambujea, Ahtisarijevog i Černomirdinovog „brisanja stola“ pred Miloševićem kao znaka totalnog uništenja Beograda, itd, itd. A istorija, naročito ona loša, ima jednu vrlo gadnu osobinu da se ponavlja. Naročito onim zemljama i onim narodima nesklonim puzanju i tapšanju toljagom po glavi.

Srbija je i danas pred istim izazovom i dilemom: ili pristanak na ono što moćni zahtijevaju, a zahtijevaju sve, ili slijedi nova demonstracija moći u ime nevinih i humanih ciljeva. Novi francusko – njemački plan za Kosovo, skrojen po mjeri prema kojoj onaj iz Rambujea djeluje kao dječja pjesmica, ispostavljen je Beogradu po (opet) principu bezuslovnog prihvatanja, ili…. A to „ili“ znači mnogo toga, krajnje nepovoljnog po Srbiju i njenu međunarodnu poziciju, mada, makar za sada, prijetnje novim bombardovanjem se, očigledno, čuvaju kao adut za poslednje dijeljenje karata. Slika već viđena, reklo bi se. Novina, mada ne i preveliko iznenađenje, je učešće tradicionalnog srpskog prijatelja – Francuske i njenog predsjednika Makrona. Onog istog Makrona koji se onomad, usred Beograda, pred „Spomenikom zahvalnosti Francuskoj“, ubjedljivo najljepšim u Srbiji, na priučenom srpskom, plačnim glasom, zaklinjao na vječno bratstvo sa srpskim narodom. Ali, još jedna od najstarijih istina jeste i ona da u politici nema ni vječnih prijatelja, ni vječnih neprijatelja. Makron sa Šmitom, dojučerašnji krvni neprijateljem, naspram Vučića kao vjekovnog prijatelja, samo su potvrda te istine.

Dakle, kao što bi rekao Remark, „na Zapadu ništa novo“! Moćni, po ko zna koji put, demonstriraju „nevinost“ svoje moći. A, na žalost, nije nov ni način reagovanja dijela (srećom, manjeg i politički efemernijeg) dijela srpske javnosti. „Vučić će izdati Kosovo“, mantra koja srpskog premijera i predsjednika prati u svim njegovim mandatima, ponovo postaje dnevno – politička krilatica. Pri tome, njeni glasnogovornici, ne skrivaju osjećaj trijumfa, jer nije važno Kosovo, nije važna Srbija, važno je samo da Vučić ode sa vlasti. U momentu kada je svesrpsko jedinstvo poslednja linija odbrane državnog dostojanstva i ukupne budućnosti ne samo Srbije već i Balkana, pa, bogme, i Evrope, unutarstranački srpski obračun ponovo dobija na snazi. „Ne daj, Bože, da se Srbi slože“! Čak i oni, takozvani „salonski Srbi“, puni patriotskog naboja, u foteljama čekaju Vučićev pad kao dokaz sopstvene supremacije i ispravnosti svojih tvrdnji da je on „dokazani izdajnik“!

Vrijeme pred Srbijom ni najmanje nije vrijeme nevinosti, uvažavanja, jednakih prava… pred njom je vrijeme najbezočnije sile koja, u ostvarivanju svojih ciljeva, ne preza ni od čega. I nije rješenje u tome da Srbija prihvati nešto iz plana, Srbija mora da prihvati sve. I to ne samo ono u planu, već i ko zna šta još, a što je skrojeno u krojačnici novog svjetskog poretka. Prisjetimo se samo situacije kada je svojevremeno, u Dejtonu, tadašnji američki državni sekretar, Voren Kristofer, na predlog Slobodana Miloševića da „Amerika dostavi spisak zahtjeva koje Srbija treba da ispuni pa da se vrati u Beograd, klekne pred Srbe i zamoli ih da se ti zahtjevi ispune“, nadobudno ali krajnje iskreno, odgovorio: „ne razumijete, gospodine Miloševiću! Noe radi se o tome da vi ispunite određene zahtjeve, riječ je o tome da vi UVIJEK ISPUNITE SVE ZAHTJEVE“! I to je, očigledno, suština američke spoljne politike i „nevinosti“ njene moći. A kad se već prisjećamo tog ne tako davnog iskustva, podsjećam i na čuvenu i proročansku Miloševićevu rečenicu „ne napadaju oni Srbiju zbog Miloševića, već Miloševića zbog Srbije“!

I onima bez zrna mozga i oba oka, ako su dobronamjerni, jasno je da sudbina Srbije nije u političkoj sudbini predsjednika Vučića (da jeste, i on sam kaže da bi rešenje bilo jednostavno) već u tome da Srbija pogne glavu i izabere vlast koja će „uvijek ispunjavati sve zahtjeve“! „Sila otme zemlje i gradove, a kamoli konja od Bugara“ stih je iz jedne stare epske srpske pesme, sa vanvremenskim značenjem. Biće kako će biti, a neće biti lako. Ono što jedino može u ovom trenutku srpski narod, ne samo u Srbiji, jeste da, možda kao malo kad u istoriji, bude jedinstven i složan. Pa „nek bude što biti ne može, neka bude borba neprestana“!!!