DO POBJEDE!

Piše: Emilo Labudović

Narod je rekao svoje. I to ne od juče. Narod je opet potvrdio sebe i riječ svoju. A narodna, kad – tad, bude i božja i pobjednička. Jer, protiv naroda i njegove može se neko vrijeme, ali se ne može sve vrijeme. Narod je, dakle, još jednom rekao svoje, rekao je – Andrija Mandić.

Kad kažem „narod“, mislim na zbir onih slobodoljubivih, slobodnomislećih, uspravnih i nepokolebljivih pojedinaca, „kadrih stići i uteći, i na strašnom mjestu postojati“. A njih nije malo. Koliko god prvi pogled na političku scenu Crne Gore, daje pravo na zaključak da danas dominiraju ponizni, poslušni i glavomklimajući, kad dođe voda do poda, kad se probudi uspavana savjest, kad proradi inat, kad provri prađedovska krv, situacija se mijenja iz korijena. Sjetimo se samo litija, pa 30. avgusta, pa…

Do predsjedničkih izbora ostalo je nešto manje od dva mjeseca. Možda malo za ozbiljnu kampanju, ali i previše za političko mešetarenje, trgovanje, kalkulisanje i kombinovanje. Kao i skoro svi prethodni, i ovi izbori su već dobili epitet istorijskih, presudnih i prelomnih. Ide se dotle da se pravi komparacija sa onim čuvenim (i debelo pokradenim) izborima iz 1997. godine, koji su opredijelili politički kurs Crne Gore na svim poljima. Za razliku od tih izbora kada se biralo između Mila i Momira, a ja bih rekao: između laži i istine, između časti i lopovluka, između slobode i sluganjstva, današnja dilema se svela na: s Milom ili bez njega. A narod je, uostalom kao i onda, već rekao svoje, s tim da ovog puta ne može biti toliko bezočno pokraden. Poluge i sredsta za prekrajanje njegove volje više nijesu, ili makar nijesu dominantno, u rukama DPS krojača i manipulatora.

Ono što se danas kao potencijalno gubitnička avet nadnosi nad narodnu volju jeste manipulacija, a ja bih rekao i ortodoksna laž, kako Mila (ili nekog njegovog zastupnika) može pobijediti samo – zajednički kandidat. I, dobro, ovome se, doduše, ima malo šta prigovoriti jer je zajedništvo u svemu bilo zaloga i garant uspjeha. Pa, kad je već tako, zašto se onda ne ujedine oko onoga koga je narod već prepoznao? Znam, neko će reći da Andrija nije taj oko koga je moguća narodna sloga i jedinstvo, ali sva moguća argumentacija u tom pravcu prosto ne pije vodu. Ni jednim svojim ljudskim i političkim gestom do sada Andrija Mandić nije sebe predstavio kao nekoga ko nije dostojan funkcije predsjednika države. Jer, ako su, sa svim puterom, ljudskim i političkim, na glavi to mogli da budu Filip i Milo, častan i pošten Andrija to može dva puta više. A to što je Srbin, što se ne dopada tamo nekakvom Eskobaru, što nije po (nametnutom) ukusu Puri i Draginji, samo mu ide u prilog. Jer, Crna Gora je jednako majka i država i nas Srba i, ako je i jedna država prije, Crna Gora je zaslužila da na svojoj prvoj adresi konačno ima čovjeka od soja i ljudskog (a ne Raškovog i Rankovog) digniteta.
Ne pišem ovo da bih promovisao i snažio Andrijinu kandidaturu, jer njemu i ne treba veća podrška od one koju mu daje i već mu je dala većina od većine onog naroda sa početka ovog teksta. I nije riječ o Andrijinom dignitetu, već o dignitetu svakog od nas pojedinačno. Jer  samo je do nas hoće li nam putokazi i argumenti biti animozitet sitnih činovničića iz briselske političke stokupljevine i belvedersko ojkanje o ugroženosti Crne Gore od njene sopstvene porodice, ili ćemo se konačno opasuljiti i vidjeti gdje smo i dokle smo, ovako puzajući, doglavinjali. Dakle, nije problem u narodnom okupljanju oko „narodnog“ kandidata, ko god to bio (a narod kaže – Andrija) već u neshvatanju istine, stare od kad je svijeta i vijeka, da onaj ko neće brata za brata obavezno ima tuđina za gospodara.
I neka mi ne bude, a slobodno može i da bude, zamjereno, ovo pišem isključivo kao svoj lični, građanski i slobodnomisleći stav. A dok pišem, sjećam se famoznih izbora iz 1997. godine, batina, suzavca i robijanja iz godine za njom, četiri bezhljebne godine iza nje… i sjećam ih se sa ponosom. I ne samo svojim. Čast mi je, i privilegija mi je, što sam pripadao i pripadam onom dijelu naroda Crne Gore, ponosnog i uspravnog, naroda koji nije kleknuo i koji je istrpio sve ove godine laži, prevara, krađe, besposlice, pritisaka i terora kakvog je, osim pod tuđom čizmom, malo kad bilo u našoj istoriji. I ne samo istrpio, već i sačuvao dušu, onu čistu, neiskvarenu ljudsku, poštenu i, nadasve, slobodarsku i nepokorenu. A šta su čovjek i narod bez duše. I zato ću, ponavljam opet, ne zbog Andrije već zbog sebe, zbog onih batina i onog suzavca, zbog pola godine robije, zbog roditeljskih grobova i budućnosti djece, zbog Momira i Pavla i njihove istine, a najviše zbog ličnog dostojanstva, opet sa narodom i uz narod. Onaj pravi, sa početka ovog slova.

Jer, predaja nikad nije bila opcija. Do pobjede!!!