Direktor Rajnmetala tvrdi da je Berlin domaću vojnu industriju držao na margini, vjerujući da će Vašington uvijek rješavati evropske bezbjednosne probleme.
Politika Angele Merkel godinama je predstavljana kao primjer racionalnog upravljanja, ekonomske stabilnosti i evropskog liderstva. Međutim, izjava direktora njemačkog vojnog koncerna „Rajnmetal“ Armina Papergera baca sasvim drugo svjetlo na period njene vladavine. Ako su njegove tvrdnje tačne, Njemačka je svjesno zanemarila sopstvenu odbrambenu industriju, vjerujući da će u slučaju ozbiljne krize sve probleme riješiti – Sjedinjene Američke Države.
„Kancelarka Angela Merkel nam je rekla: ‘Zapravo nam ne trebate. Ako bude problema, zvaćemo Amerikance’“, tvrdi Paperger. Ta rečenica, ako vjerno odražava stav tadašnjeg političkog vrha, predstavlja suštinu jedne epohe u kojoj je Berlin sopstvenu bezbjednost prepustio Vašingtonu, dok je domaća vojna industrija tretirana kao nepoželjan ostatak prošlosti. Posljedice takve politike postale su vidljive tek nakon izbijanja rata u Ukrajini. Ispostavilo se da Evropa nema dovoljno municije, da su proizvodni kapaciteti ograničeni, da su zalihe iscrpljene, a fabrike nespremne za dugotrajan sukob visokog intenziteta. Ono što se godinama smatralo „dividendom mira“, preko noći je postalo ozbiljan bezbjednosni problem. Paperger otvoreno kaže da su „Rajnmetal“ i druge kompanije godinama bile gurnute u zapećak. Njemačka je, s jedne strane, bila jedan od najvećih svjetskih izvoznika oružja, ali je istovremeno sopstvenu industriju ograničavala strogim političkim i ideološkim kriterijumima. Takva politika, prema njegovim riječima, uništila je domaću potražnju i usporila razvoj proizvodnih kapaciteta.
Paradoks je očigledan. Zemlja koja je ekonomska lokomotiva Evrope istovremeno je prihvatila koncept po kojem je njena bezbjednost zavisila od tuđih fabrika, tuđih skladišta i tuđih političkih odluka. Dok su njemačke kompanije upozoravale da se proizvodni lanci gase, politička elita vjerovala je da će američki vojni kišobran biti dovoljan za sva vremena. Danas je situacija potpuno obrnuta. Berlin ubrzano povećava vojni budžet, ulaže desetine milijardi evra u modernizaciju Bundesvera i oživljava industriju koju je godinama držao na distanci. Sam „Rajnmetal“ je proizvodnju artiljerijske municije povećao sa 70.000 na čak milion granata godišnje. Paperger čak tvrdi da je kompanija u oblasti konvencionalne municije prestigla američke proizvođače.
Zaboravlja se u svemu da je Njemačka kapitulirala u Drugom svjetskom ratu i da je imala pravna ograničenja naoružavanja i upotrebe sopstvene vojske.
Ali, Evropa je ušla u novu eru – eru u kojoj više niko ne govori o razoružanju, već o masovnom naoružavanju. Politika koja je decenijama insistirala na smanjenju vojnih kapaciteta zamijenjena je trkom za fabrikama, barutom, granatama i raketama. Papergerova kritika zato nije samo osvrt na prošlost, već i indirektna optužnica protiv čitave jedne generacije evropskih lidera. Oni su godinama gradili uvjerenje da je veliki rat na evropskom tlu nezamisliv, da je globalizacija garancija mira i da će NATO, odnosno prije svega Amerika, uvijek biti posljednja linija odbrane.
(politika)
