Denacifikacija u Njemačkoj i deustašizacija u Hrvatskoj nikad nije sprovedena

Piše Milan Gajović, diplomirani pravnik sa

„Poena potest demi, culpa perennis est.“ – „Kazna se može ukinuti, krivica je trajna.“ (Ovidije, 43.p.n.e. – 17, starorimski pjesnik)
„Ko oprašta zločin, postaje saučesnik.“ (Volter, 1694-1778,francuski filozof i pisac)
„Pojedinačno nasilje je zločin, a kolektivno – patriotski čin.“ (Herbert Spenser, 1820-1903, engleski filozof i sociolog))
„Kad jednom priviknemo svoju savjest da nešto primi kao „nužno zlo“, to uskoro počinje sve više da nam izgleda kao nužno, a sve manje kao zlo.“ (Ivan Sergejevič Turgenjev, 1818-1883,ruski pisac)
„Ne zaboravimo: i Hitler se zaklinjao u zakone.“ (Martin Luter King, 1929-1968, američki protestantski (baptistički) sveštenik i borac za ljudska prava)

Procjenjuje se da je u Drugom svjetskom ratu stradalo oko 55 miliona ljudi. Od toga su samo oko 10 odsto bili pripadnici oružanih formacija, a ostalo civilne žrtve.

U tom ratu je stradalo i između 900 hiljada i milion i dvjesta hiljada Srba, najviše u ustaškom logoru Jasenovac. Neki istorijski izvori svjedoče da je u tom logoru ubijeno (metodama kojih su se i nacisti užasavali) oko 700 hiljada Srba.

Deustašizacija Hrvatske nikada nije sprovedena. Postojanje Jugoslavije (najveća greška u srpskoj istoriji), „bratstvo i jedinstvo“ i neutemeljeno, ideološko „izjednačavanje srpske i hrvatske krivice“ omogućili su izbjegavanje odgovornosti Hrvatske, brojnih ustaških koljača i Vatikana za genocid nad Srbima. Stjepan Mesić (1934), jedan od ideologa i promotera neoustaštva u Hrvatskoj, poslednji predsjednik Predsjedništva SFRJ i počasni građanin Podgorice je, svojevremeno, kazao:
„Jasenovac je bio radni logor. Ko je tamo stigao, bio je praktično spasen.“?!

Holokaust (grč. „potpuno spaljen“) je naziv za državno planirani i organizovani, sistemski progon i uništavanje Jevreja, od strane njemačkog nacističkog režima i njegovih pomagača, od 1933. do 1945.godine U njemu je stradalo oko šest miliona Jevreja, kojima je Nirnberškim zakonima, iz 1935.godine, oduzeta imovina i građanska prava. Odgovarajući jevrejski izraz za Holokaust je „Šoa“ – „velika nesreća“; „katastrofa“.

Većina Njemaca se, aktivno ili pasivno, identifikovala sa nacionalsocijalizmom. Njemački protestantski (luteranski) sveštenik Martin Nimeler (Martin Niemoeller,1892-1984,) je to poetski opisao, još 1946.godine:
„Kada su nacisti došli po komuniste, / ja sam ćutao; / jer nijesam bio komunista.
Kad su zatvorili socijaldemokrate, / ja sam ćutao; / jer nijesam bio socijaldemokrata.
Kad su došli po sindikalce, / ja se nijesam pobunio; / jer nijesam bio sindikalac.
Kad su došli po mene, / nije preostao niko da se pobuni./“
„Put do Aušvica bio je popločan ravnodušnošću“, kazao je engleski istoričar Ijan Keršo (Ian Kershaw,1943).
Dugo su moto njemačkog suočavanja sa prošlošću bile riječi i pitanje filozofa i sociologa Teodora Adorna (1903-1969), iz 1949.godine:
„Misliti na Njemačku znači misliti na Aušvic…Kako nakon Aušvica pisati istoriju?“.

Denacifikacija (njem. Entnazifizierung) nastala je kao posledica nastojanja pobjedničkih savezničkih sila, poslije Drugog svjetskog rata, da u Njemačkoj uklone posledice Hitlerove nacističke vladavine. Preko sudskih procesa (najpoznatiji je Nirnberški proces – „fijasko denacifikacije“), pripadnicima nacističke vlasti i Nacional-socijalističke partije, koji nijesu osuđeni na smrtnu kaznu, zabranjeno je učešće u javnom životu i političko organizovanje.

Ali se, već 1951.godine, odustalo od programa denacifikacije, jer je glavni cilj zapadnih država, na čelu sa SAD, postao hladnoratovski, odnosno otklanjanje tobožnje „opasnosti od komunizma (SSSR-a)“. Novinar i publicista Dragan R. Mlađenović piše (portal IN4S,28.april 2022.) da je „Nacistička „teorija oslobođenja“ postala glavna struja i taktika američkog tajnog delovanja“ i „odigrala (je) presudnu ulogu u rušenju SSSR-a“. Inače, idejni tvorci ove teorije su nacistički general Rajnhard Gelen (Reinhard Gehlen, 1902-1979), koji je bio šef nacističke obavještajne službe na istočnom frontu i Alfred Rozenberg (1893-1946), nacistički političar i rasni teoretičar koji je na suđenju u Nirnbergu osuđen na smrt.
Najgori nacistički ratni zločinci su i vatikanskim, tzv. „pacovskim kanalima“ prebačeni u Južnu Ameriku i tamo nastavili lagodno da žive sa lažnim identitetom, a vodeći nacistički naučnici su prebačeni u SAD, koja je postala „raj za naciste“.

Brojni visoko odlikovani nacistički oficiri su se, u poslijeratnom periodu, nalazili na najvažnijim položajima u vojsci Zapadne Njemačke i NATO pakta.
U studiji „Četvrti Rajh – Amerika kao Novi Rajh“ (2006), publicista Milan Vidojević (1950), između ostalog, piše:

„…nacizam (je) preživeo. Preživeo je zbog toga što njegovi pravi ideolozi, finansijeri i gospodari iz senke nisu bili u Nemačkoj, nisu nosili kukaste krstove i fanatično vikali „Zig hajl!“ i „Hajl Hitler!“, niti ginuli na ratištima Evrope i sveta…U Nemačkoj posle 1945, u postupku denacifikacije…,kada je izricano na hiljade presuda, i preko 10 miliona Nemaca i Austrijanaca prošlo sudski postupak, nijedan nemački sud nije osudio nijednog Nemca za delo genocida nad Jevrejima, ili bilo kojem drugom narodu za vremena nacizma, iako je nemački nacizam prouzrokovao milionske žrtve…

Prvi presudu jedan nemački sud za genocid doneo je u Diseldorfu, 26.9.1997, u postupku protiv Nikole Jorgića, Srbina iz BiH, sa obrazloženjem da je on bio „mozak“ jedinice koja je poubijala 30 muslimana, iako on nije ubio nijednog…

General Valter Dornberger je bio osuđen i Nirnbergu na smrt zbog pogubljenja 6.000 zatvorenika…Veoma brzo, u američkoj zoni, Džon Mekloj (John J. McCloy, 1895-1989,američki pravnik i diplomata; savjetnik svih predsjednika SAD, od Frenklina Ruzvelta do Ronalda Regana; visoki komesar okupirane Njemačke,1949-1952 – M-G.) je pomilovao Dornbergera i 70.000 drugih nacista osuđenih za ratne zločine, sve iz „posebnih državnih interesa“…“

Na Nirnberškom suđenju, Jalmar Šaht (Hjalmar Schacht, 1877-1970) direktor „Rajhsbanke“ (nacističke centralne banke) je kazao:

„…trebalo bi suditi vama (SAD – M.G.), a ne nama. Vi ste sve finansirali. Bez (vašeg) bankarskog sistema ništa od ovoga se ne bi desilo.“ (Aleksandar Mjasnjikov, ruski istoričar).
Dr Vladimir Ilić, u svojoj knjizi „PROMETEJA – medijska „nacifikacija“ srpskog naroda“ („Dereta“,Beograd,2020) navodi „…da su braća Varburg, Pol i Maks…spajali nespojivo (za vreme Prvog svetskog rata, u kome su SAD i Nemačka bile na suprotnim stranama, dakle neprijatelji, jedan brat je (bio) na čelu nemačke centralne banke, a drugi na čelu američkog savjeta Federalnih rezervi (FED – centralne banke SAD – privatnog akcionarskog društva 13 megakapitalističkih porodica – M.G.))…“ Ilić navodi i da su „američke kompanije i institucije…doprinele nacifikaciji Nemačke, pomažući direktno ili indirektno, Hitlerov pokret i dolazak na vlast“, da „većina biznismena i bankara koji su poslovno sarađivali sa nacistima su blago, ili nisu uopšte kažnjeni na suđenju u Nirnbergu…“ i da su „osnovni subjekti nacifikacije nemačkog društva…(pored porodica Rokfeler i Morgan – M.G.) (bili i) braća Varburg, Montegju Norman (direktor (centralne) Banke Engleske), Preskot Buš (otac predsjednika SAD Džordža Buša Starijeg…“

Karl Jaspers (1883-1969, njemačko-švajcarski psihijatar i filozof – hrišćanski egzistencijalista) je, još 1947.godine, objavio knjigu „Pitanje krivice“, u kojoj se založio za jasno određenje prema nacističkim zločinima i napisao da „pitanje njemačke krivice moramo razjasniti…Samoprosvjetljenje naroda u istorijsku osviješćenost i lično prosvjetljenje pojedinca naizgled su dvije različite stvari. Zapravo se prvo odigrava samo posredstvom drugog…“

On je tvrdio da postoje četiri vrste odgovornosti: krivična odgovornost, politička krivica, moralna krivica i metafizička krivica. Zločine nacista je svrstao u krivičnu odgovornost. Kao filozof, naučnik i moralno odgovorna osoba, Jaspers je to ovako objasnio:

1)Krivična odgovornost postoji jer su „zločini objektivno dokaziva djela, kojima se nesumnjivo krše zakoni.“ A sud „u pravnom postupku pouzdano utvrđuje činjenice i na njih primjenjuje zakon“.
2)„…ja moram snositi posledice postupaka države čijoj sam vlasti potčinjen i u čijem poretku se odvija moje stvarno postojanje…Svaki čovjek snosi dio odgovornosti za svoju vlast…Obuzdavanje samovolje i sile, manifestuju se u političkoj odgovornosti, koja ima u vidu dugoročne posledice i priznavanje normi koje važe kao prirodno i međunarodno pravo.“

3)„Za postupke koje počinim kao pojedinac snosim i moralnu odgovornost kao i za sve svoje postupke, uključujući i sprovođenje političkih i vojnih odluka. Ni u jednom trenutku ne važi prosto „naređenje je naređenje“. Zločini ostaju zločini i onda kad su naređeni…i podležu, kao i svaki drugi postupak, moralnom sudu. Instanca je sopstvena savjest…“

4)„Postoji solidarnost među ljudima, kao pripadnicima ljudskog roda koja svakoga čini odgovornim za svu krivdu i nepravednost u svijetu, a posebno za zločine počinjene u njegovom prisustvu ili s njegovim znanjem. Ako ne uradim sve što je u mojoj moći da ih spriječim i sam dijelim krivicu…“ (metafizička krivica)

Hana Arent (1906-1975,njemački filozof i teoretičar politike, jevrejskog porijekla) je, prateći suđenje Adolfu Ajhmanu (1961-1962), skovala frazu „banalnost zla“, to jest, da velika zla u istoriji nijesu počinili fanatici i sociopate, već obični ljudi koji su prihvatali zvanična tumačenja da su aktivnosti u kojima učestvuju opravdane i dozvoljene. „Banalnost zla“ označava zlo koje ne zahtijeva posebnu zloću i pokvarenost, već samo duboki nedostatak sposobnosti mišljenja i rasuđivanja.

To je mnoštvo i slijed malih koraka koji, sami po sebi, ne moraju da budu zločin, alo svi zajedno dovode do užasnih zlodjela, čak i do genocida: Jedna osoba je „samo“ pravila listu Jevreja u svojoj opštini. Druga je „samo“ uhapsila te ljude i odvela ih na željezničku stanicu. Treća je „samo“ otvorila vrata voza. Četvrta je „samo“ upravljala vozom. Peta je „samo“ odvrnula cijevi iz kojih je puštan otrovni gas…

Arentova je pisala da krivica nacista prevazilazi pravnu kvalifikaciju i da „nadmašuje i razbija svaki pravni poredak“:

„..stalno laganje (vlasti – M.G.) nema za cilj da narod povjeruje u laž, već je cilj da ni u šta ne vjeruje…takvom narodu…(je) oduzet…kapacitet da misli i sudi. Sa takvim narodom možete da radite šta hoćete.“

Ajhman („nekadašnji loš đak i putujući trgovac“) je bio visoki nacistički oficir odgovoran za organizaciju masovnih deportacija Jevreja u koncentracione logore. On je odigrao jednu od ključnih uloga u Hitlerovom „konačnom rešenju jevrejskog pitanja“.

Na sudu u Izraelu, branio se kako je samo izvršavao naređenja i da zato nema odgovornost za Holokaust, pod izgovorom da je bio samo „točkić u sistemu“. Nije osjećao odgovornost za svoje zločine ni dva dana pred pogubljenje, 29.maja 1962.godine. U molbi za pomilovanje, tadašnjem izraelskom predsjedniku Jichaku Ben Liviju, je napisao:
„Potrebno je razgraničiti odgovornost vođe i ljudi poput mene, prinuđenih da služe kao puki instrument u rukama vođa…Ja nijesam bio odgovorni vođa i kao takav se ne osjećam krivim. Ne mogu priznati odluku suda kao pravednu i molim Vas, časni gospodine predsjedniče, da iskoristite svoje pravo da uslišite pomilovanje i naredite da se smrtna kazna ne sprovede.“
Ajhman je pogubljen vješanjem i jedina je osoba nad kojom u Izraelu sprovedena egzekucija.

Stenli Milgram (Stanley Milgram, 1933-1984,američki socijalni psiholog) se posebno bavio Holokaustom i Ajhmanovim zločinima. On je sproveo seriju „eksperimenata poslušnosti“ u okviru „Studije o spremnosti ljudi da slijepo slijede autoritete“. Eksperimenti su počeli nedugo nakon početka suđenja Ajhmanu, a cilj im je bio da se, socijalno-psihiloški, objasne nacistički zločini.
Namjera je bila i da se testira spremnost prosječnih normalnih ljudi da se suprotstave naredbama autoriteta (socijalno uticajnim osobama), kojima se krše njihova vlastita moralna načela ili su u suprotnosti sa njihovom savješću.

Eksperimenti su pokazali „zapanjujuće visoku spremnost“ znatnog broja učesnika, normalnih osoba, da poslušaju zahtjeve onih koji su im u eksperimentima predstavljeni kao autoriteti, iako je to bilo protivno njihovoj savjesti i moralnim principima.

Znači, i normalni ljudi nekritički prihvataju naredbe onih za koje vjeruju da imaju moralni, politički, pravni ili neki drugi autoritet, bez ličnog preispitivanja svojih odluka i njihovih posledica zdravorazumskim rasuđivanjem. Drugim riječima, naredbe prihvataju kao prihvatljive i opravdane, „suspendujući svoje moralne obzire“.

Da zaključimo: nacizam je bio ideologija i primjena totalitarne državne sile – „mašinerije“ zapadnih megakapitalista (vladara iz sjenke) radi ovladavanja planetom. Ali, njegovo poostvarenje su omogućili i ljudi koji su „žmurili nad zlom“, jer, toliko, „svijet ne ugrožavaju ljudi koji su zli nego oni koji zlo dozvoljavaju“ (Albert Ajnštajn).