Danilović: Zametao razdor među pravoslavnim Crnogorcima i Srbima, a bi da odbrani davno odbranjenog Ljuba Čupića

Piše: Goran Danilović, lider Ujedinjene Crne Gore

Nigdje i nikada, ni na jednom snimku, niko nije zabilježio da je „naš“predsjednik Đukanović obavio kakvu neprimjerenost uz bilo koji ćošak, spomenik s kraja, uz zapostavljenu kulturu ili sjećanje. Ne. Sve što je radio radio je na sred Crne Gore.

Nije zbog toga nikakvo iznenađenje što je juče zagrmio da nadležni pod hitno moraju istražiti slučaj uriniranja jednog nesrećnika uz spomenik Ljubu Čupiću ili „ćemo znati šta nam je činiti“.

Dakle, Đukanović je zaprijetio preuzimanjem pravde u vlastite ruke, a svi znamo kako to izgleda. Vinovnik je ubrzo otkriven. Istini za volju, nije se ni krio – snimio ga je neko od „prijatelja“ u trenutku razračunavanja sa istorijom, samim sobom, u trenutku razdvajanja od vlastite pameti ili čega još.

Snimak je ubrzo postao viralan, a predsjednikova poruka užasne prijetnje takođe.

U svakoj demokratskoj zemlji na svijetu počinioci oba ova djela bili bi prethodno hospitalizovani pa tokom liječenja i ispitani do detalja. Prvi, koji je kroz šlic izbacio žalosnu činjenicu i nuždio uz nasmijanog heroja, a drugi zbog razpamećenog izliva mržnje i prijetnje „počiniocima“ i ostatku domaćeg, izdajničkog i četničkog svijeta – nazdravlje ostatku!

Nadajmo se da će tajnovitost snimka ubrzo biti razotkrivena, a da će namjereni da izazovu mržnju i sukobe odgovarati kako dolikuje. Da nije „falilo“ memorije ili baterije snimatelj nam je mogao prikazati kako nesrećnik dohodi i othodi sa „mjesta zločina“ – taj hod bi nam pokazao i dokazao možda i sve.

Sjećamo se onih užasnih nekoliko dana u kojima se podigla cijela Crna Gora na noge kada je jedan maloljetnik prijavio da je napadnut, da su se maskirani napadači iživljavali nad njim i da su mu na kraju nekim užasnim bodežima urezali krst na tijelu, usput se iživljavajući i na njegovim genitalijama. Sjeća se i nažalost-predsjednik! Govorili su mu; „Ko si ti“ ili „Šta si ti“? Strašno! Potom je razotkriveno da je u vlastitom rastrojstvu sve izmislio.

Samo je Crkva pozvala da se tom djetetu oprosti i da je to božje stvorenje vapilo pomoć i pažnju. Da se ne zaboravi!
Usmjerimo se, dakle, na suštinsku opasnost u ovoj državi, suštinsku, a ne akcidentalnu.

Neće Crnu Goru izbaciti iz orbitre i dragocjenog mira ni jedan oboljeli ili zli pojedinac sa društvenih mreža spreman da zametne kavgu i nesreću. Neći ni neki usamljeni ratnik protiv tuđeg naroda, navodno svoj i za svoje. Nama prijeti opasnost od podstrekavanja na mržnju sa „položaja“, iz srca sistema, iz duboke nutrine i tame bivše vlasti.

Predsjednik DPS-a nije nikada učinio neku neprimjerenost, a da je to neko zabilježio, pred spomenikom, hramom ili gdje drugo. Uradio je, međutim, mnogo gorih stvari od kojih se razgorio oganj međusobne mržnje i zaudaralo na svaku stranu.

Od kako je svijeta i vijeka riječi su bile i ostale najsmrtonosnije oružje neuporedivo sa bilo kojom animalno-anatomskom batinom kojom su obdareni pojedinci vitlali po meridijanima svijeta pokazujući ih i nudeći kao argumentaciju.

Kamo lijepe sreće da je Adam, onda, davno, onaj smokvin list stavio preko usta umjesto preko falusa – bilo bi neuporedivo teže podizati tenzije, lažne uzbune i neopravdana nadanja.

E, te ubitačne i zlokobne riječi, ta rika artikulisana vlastitim, neutoljivim, interesom, bila je i ostale dio Đukanovićevog političkog habitusa.

Kada bi zapucao gorljivim slovima prema „priučenim komunističkim kartografima“, prema „austrougarskim konjušarima“ kretali smo i završavali oko Dubrovnika, Neretve, Nevesinja, Slanog i gorkog, vraćajući se posramljeni i spuštenih gaća.

Slogovi kotrljajućih podrški odzvanjaju još uvijek od Gazimestana do Štrpaca, od Morinja do Lore. Tom zapaljivom smješom obećanja, prijetnji i lagarija dodavao je žišku gdje su mnogi gasili i golim rukama. Moju generaciju je gurao u rat za Jugoslaviju, a generacije mlađih u rat protiv nje.

Poginuo je više puta u ratu za srpstvo i protiv srpstva nego je Kristijan Golubović u svim ratovima za ondašnjicu i današnjicu.

Zbog svega rečenog, neupitnog i tačnog, ne smijemo skretati pažnju sa verbalizma „našeg“ predsjednika jer je prečesto prerastao u varvarizam iz kojega je on izlazio jači.

Njegova probirljivost zgoda, nezgoda, prilika i nesreća u kojima promatno poziva na mir ili rat za mir ledi krv u žilama. S istim žarom taj čovjek je glagoljio i plakao nad sudbinom prognanih Olujom iz Hrvatske, kao što je nakjuče nad domaćom nedaćom i usudom po kojemu je Srba premnogo, a traktora premalo. Njegove poruke upakovane u pjesme o slobodi pronošene su u susret ratovanju crnogorskim trgovima. Iz njih se pokojoj budali dodavalo nedostajuće slovo ili rima za pjesme i godine užasa.

Čovjek koji je prošle godine zametnuo najveću kavgu i razdor među pravoslavnim Crnogorcima i Srbima, koji je proglasio jagmu nad crkvama i hramovima, ove godine bi da uzme stvar u svoje ruke i odbrani davno odbranjenog Ljuba Čupića?

Taktovanjem po nervu davnih nesreća i strahova Đukanović se nada nekoj novoj šumi iz koje bi izašao vječno mlad.

Uzdajmo se i u pronicljivost ovog naroda kojega su pohodile kuge i barabe i koji je preživio najstrašnije udese.

I da bude Bog s nama. Da po ko zna koji put, bude milostiv pa spusti po jedan ogromni smokvin list i pokrije riječi i alate onih koji kidišu i brane napadnuto.

Samo još jednom Gospode, poslije ćemo pokušati sami.