Piše: Goran Danilović, lider Ujedinjene Crne Gore
Ne pobjeđuje se u Nikšiću istom politikom od juče. DPS ne razumije kontekst u kojemu je detronizovan prije pola godine. I njihov predsjednik i njegov „novi tim“ ne uviđaju vlastite greške, politički bahatluk i osionost koja ih je skupo koštala. Otuđenost, samodovoljnost, život u virtuelnom, prilagođavanje Crne Gore svojim snovima, nezainteresovanost za sudbine običnih ljudi, poimanje sebe kao predodređenih vođa, kao superheroja neke nove nacije i samo njihove države.
Kada su imali sve, ili su bili ubijeđeni da imaju, ljudi su im okrenuli leđa!
Nije pomagao pritisak, ulivanje straha, hapšenja, suzavci, etiketiranje, partijska policija i ANB, obećavanje poslova, budućnosti i vječnosti.
Čemu se onda nadaju 14-og marta?
Da će ih ponižavani i tlačeni sada prigrabiti i izviniti im se za unesrećene živote?
Neće!
Možda nekoga od pobjednika na avgustovskim izborima nagraditi više, a nekoga drugo kazniti, ali DPS se neće vratiti.
Neće jer ne umije da funkcioniše kao partija odvojena od države.
Neće jer ne brane Crnu Goru nego svog predsjednika.
I nisu nikad ali se sada jasnije vidi.
Predsjednik im se i onako, tuđim novcem, jasno ogradio od Nikšića ogromnom betonskom ogradom, odvojivši svoje bajkovito imanje na Jezeru od grada u kojemu je rođen. Ta ograda nije simbolična nego suštinska – to je ograda između dva svijeta, između nepoželjnih „meksikanaca“ i vlastite poželjne raskoši.
Možda jednoga dana budu sposobni da pobjeđuju druge ali prethodno moraju naučiti da pobijede sebe.
Svakom visokom, betonskom, izlivenom ogradom počinje ropstvo.
