Piše: Goran Danilović, lider Ujedinjene Crne Gore
1. Đukanović: Oni koji izjednačavaju anticrnogorske kolaboracionističke pokrete i antifašističku oružanu borbu partizana, oni koji pokušavaju da povuku liniju moralne jednakosti između fašizma i antifašizma – ključni su propagatori ideje neofašizma. Takvih danas, nažalost, ima i u strukturama vlasti u Crnoj Gori“.
Istina: Anticrnogorski kolaboracionistički pokret ili pokreti nisu postojali niti se različitim pokretima može dati zbirno kolaboracionističko ime. Pokušaj da se neimenuju nego odrede kao „zajednica“ jeftini je politički trik kojim se u isti, profašistički, koš guraju svi koji nisu bili u „Partizanskom pokretu“. Đukanović, međutim, vodi takvu politiku da će već sjutra sa radošću nastaviti da finansira ovovremene pokrete koji pronose „slavu“ kolaboracionista iz II svjetskog rata i to glasnije nego ikada u ratu.
2. Đukanović: Trinaestojulski ustanak je prva i najveća pobuna protiv fašizma u porobljenoj Evropi.
Istina: cijela Evropa nikada nije bila porobljena fašizmom. U trenutku našeg Ustanka bijesnio je rat između nacističke Njemačke i njenih saveznica sa Sovjetskim Savezom – najkrvaviji rat koji je ikada vođen i koji je završen pobjedom SSSR-a. Istovremeno, Njemačka nacistička sila nikada nije pokorila Britaniju.
3. Đukanović: „Prije osam decenija, 13. jula 1941. nakon što su prve puške ovdje na Virpazaru najavile masovni ustanak širom Crne Gore, naša zemlja se ponovo vratila na svjetsku političku mapu, sa koje je igrom velikih sila i uz bratsku krvomutnju bila izbrisana 1918. ne samo kao država, već i kao geografski pojam.
Istina: Crna Gora se kao država nije vratila na svjetsku političku mapu nakon Trinaestojulskog ustanka. Nije se vratila ni nakon II svjetskog rata, ma koliko smo hvalili komuniste. Vratili su Crnu Goru samo kao geografski pojam ali su joj u odnosu na Zetsku banovinu iz vremena Kraljevine teritoriju višestruko smanjili. Sličnu sudbinu doživjela je i Srbija, s tim što su joj komunisti Ustavom iz 1974. godine definisali dvije autonomne pokrajine, Vojvodinu i Kosovo, sa ovlasćenima koja su bila ravna republikama članicama federacije.
Crna Gora se poslije kapitulacije u I svjetskom ratu 1916. prvi put kao država pominje u Ustavu SRJ, kao i Srbija, iz 1992. godine. Imenom, kao država i kao geografski pojam Crna Gora se ravnoprano tretira sa Srbijom 2003. u Ustavnoj povelji Srbije i Crne Gore.
Đukanović: U mozaiku slobodarske crnogorske istorije, od Tuđemila, Krusa i Martinića, Grahovca i Vučjeg dola, do Mojkovca i Božićnog ustanka, 13. jula 1878. i 13. jula 1941, i svih slavnih partizanskih bitaka – referendum 2006. godine pamtiti kao istorijski podvig generacije, koja je pušku zamijenila olovkom, i po prvi put na Balkanu stvorila državu mirnim demokratskim putem.
Istina: 2006. godine, na referendumu, nije stvorena država Crna Gora, nego je država Crna Gora na nedemokratskom referendumu odlučila da izađe iz državne zajednice Srbija i Crna Gora i nastavi kao potpuno nezavisna država. Na referendumu organizivanom 1992. Crna Gora je takođe mogla nastaviti samostalnim državnim putem ali je Đukanović tada bio protiv nezavisnosti progoneći one koji su bili za. Kada bi bilo tačno da je na referendumu 2006. stvorena država Crna Gora bila bi velika neistina da je prvi put na Balkanu stvorena država mirnim putem. Pa upravo tada je i Srbija postala potpuno samostalna država na miran način.
8. septembra 1991. godine, Sjeverna Makedonija (Makedonija) po prvi put u istoriji, na miran način, na referendumu, postala je nezavisna država.
