Danijela-majka tišine i dostojanstva: Postoje i majke koje ćute, ali njihova tišina odzvanja jače od svih riječi!

piše: Dražen Živković, glavni i odgovorni urednik TV PRVA za Crnu Goru i osnivač portala BORBA

Postoje majke koje ne viču.
Ne traže pažnju.
Ne traže osvetu, ni objašnjenja koja ionako ništa ne mijenjaju.
Ne traže ničiju glavu. Ne traže izbore. Ne penju se na ograde i ne psuju i ne vrijeđaju.
One samo nose tišinu — kao krst.

Takva je Danijela Firić iz Novog Sada. Majka Sare i Valentine. Majka čiji je svijet prestao da postoji onog trenutka kada se srušila nadstrešnica u Novom Sadu.
Dva anđela, dvije kćerke, dvije svjetlosti — ugašene u jednom dahu.

Ali Danijela ne ruši, ne proklinje, ne poziva na mržnju. Ne urla, ne nosi megafon, ne vrijeđa, ne bavi se politikom.
Ona ćuti. A to ćutanje je glasnije od svih parola, od svih izjava, od svih političkih govora i suza pred kamerama.
Njeno ćutanje je opomena. Njeno dostojanstvo je sramota za sve one koji su šutjeli dok su se trošne konstrukcije gradile na lažima, a ne na sigurnosti.

Majke poput nje ne traže milostinju ni pažnju. One samo nose sjećanje — ne kao teret, već kao sveti zavjet.
I kada svi drugi zaborave, one pamte. I kada svi drugi okrenu glavu, one ostanu.

Danijela je simbol tihe snage — snage koja ne traži naslov, nego smisao.
Dok mnogi pričaju o tragediji, ona je živi. I diše za dvoje koji više ne dišu.
Njena bol je bez riječi, ali svaka suza ima ime. I svaka noć ima lice Sare i Valentine.

U zemlji gdje suština svakog bola kratko traje, gdje se tragedije pretvaraju u dnevnopolitičke teme, Danijela nas vraća onome što smo davno izgubili — ljudskosti.
Podsjeća nas da iza svake vijesti postoji nečiji život, nečiji osmijeh koji više neće svanuti, i nečije srce koje kuca samo od sjećanja.

Postoje majke koje nose tišinu kao krst.
I postoje narodi koji bi morali naučiti da pred tom tišinom — zaćute.