Prije 79 godina, 28. jula 1944. godine, u podčakorskom selu Velika u opštini Plav, dogodio se genocid.
Pripadnici SS divizija „Princ Eugen“ i „Skenderbeg“, potpomognuti balistima sa Kosmeta, Plava i Gusinja, uz pomoć muslimanske policije sa područja Bihora, za samo tri sata na najbrutalniji način likvidirali su oko 600 osoba – žena, djece i staraca.
SS dobrovoljačka brdska divizija „Princ Eugen“ je bila njemačka divizija specijalizovana za antipartizansko ratovanje, osnovana 1942. godine. SS divizija „Skenderbeg” osnovana je u maju 1944. godine. Bila je sastavljena većinom od albanskih regruta sa područja Kosova i Metohije, te više hiljada bivših pripadnika njemačke mornarice. Obijema divizijama komandovali su njemački oficiri i podoficiri, na čelu sa oberfirerom Augustom Šmithuberom. On je, od strane jugoslovenskih vlasti, uhvaćen i osuđen na smrt. Pogubljen je 1947. godine u Beogradu.
Svjedočenja
O danu pokolja u Velici postoje svjedočenja preživjelih, koji su čudom izbjegli tragičnu sudbinu svojih susjeda, rođaka i članova porodica.
Koliki je nivo monstruoznosti ovog zločina, govori i podatak da je među ubijenom djecom bilo 118-oro njih mlađih od 12 godina, a među njima i nerođene djece.
„Velika je za tren postala jedno od tri najveća gubilišta u Evropi u Drugom svjetskom ratu, kada se imaju u vidu broj stanovnika i teritorija“ – govorio je preživjeli svjedok veličkog pokolja dr Gojko Gojković.
Gojković je dodao da je bila vidljiva želja zlikovaca da ih urnišu i zatru, te da je zločin bio smišljen i isplaniran, a kasnije prećutkivan. „Sjećanje ne smije da stane. Zločin mora da se pamti. Da opominje”, kazao je Gojković.
U, na našim prostorima, nezapamćenom masakru, rasporeno je pet trudnica, nekoj od djece su odsjekli noge, drali kožu… Ostali načini, na koje su lokalnu nejač lišavali života, normalnom čovjeku su nepojmljivi.
U kući Tomice Gojkovića ubili su 15 članova, u kući Dušana Simonovića sedmoro članova porodice… Svjedočenja preživljelih mještana otkrivaju koliko mržnje prema srpskom življu su pokazali ti neljudi. Tog kobnog dana, u Dušanovoj kući su ubili njegovu suprugu Milicu. Bajonetima su joj rasporili stomak i izvadili nerođeno dijete iz utrobe. Ubili su mu i dvije ćerke, Zorku i Krstinju, kao i sinove Milorada i Mata. Takođe, lišili su života i njegovu majku Jelu. Nakon krvavog pira, monstrumi su zapalili porodičnu kuću Simonovića.
U knjizi „Vatre sa Komova“, na strani 138 stoji kazivanje Radomira (Stefan) Petrovića:
„U Veliku sam stigao 29. jula 1944. godine, sjutradan poslije pokolja. Dolazeći sa bratom Novicom, ja sam zatekao na putu ispred kuće majku Jelenu, ubijenu puščanim mecima. Imala je oko 70 godina. Kuća nije bila zapaljena, ali su neprijatelji otjerali svu stoku.
Branka, sina Milonje Petrovića, našao sam ugljenisanog u zapaljenoj kući Vasa Jankovića.
Cvetu, Milonjinu suprugu, koja je imala oko 35 godina, ubili su na putu, a njihovu kćerku Kosu izboli su bajonetima i bacili je sa puta u neko trnje.”
Svjedočenja preživjelih nalazimo i u kjnizi „Andrijevički srez 1941 -1944″ autora Radovana Lekića. Na 516. strani se nalazi svjedočenje Milosave Paunović:
„Od bombe sam bila ranjena i ja, u grudi. Kad je zapaljena kuća, bila sam unutra. Naročito su mi ostale u sjećanju Rada Živaljević i mala Stanojka, koja se ranjena grčila uz svoju strinu. Neprijateljski vojnici su upali unutra, odgurnuli Stanojku i udarili je kundakom, a u mene ranjenu pucali. Pogođena sam u ruku i pala na pod. Kada su vojnici izašli napolje, ja sam nekao uspjela da ustanem i da se sakrijem u jednu kacu s knjigama. Kada je plamen počeo da hvata kuću sa svake strane, izašla sam iz kace, odškrinula vrata, pogledala okolo i, kada sam vidjela da su neprijateljski vojnici pošli, prikupila sam svu snagu, istrčala napolje i sakrila se u kukuruz. Poslije podne našla me je jedna žena i odvela kući.
Kod kuće sam našla ranjenu majku i sestru Ljubicu, tri starije sestre mrtve, jednu sestru od strica, strinu, još dvije žene iz našeg sela i ranjenu djevojku Radušu Petrović. Toga dana ubijen mi je i tata. I kod naše kuće postupili su fašistički krvnici kao kod kuće Živaljevića.
Ženama i djevojkama naredili su da se svlače. One koje su se oduprle njihovom naređenju – strijeljali su. Jednu ženu, koja je bila vrlo lijepa, batinama su tjerali da se svlači. Ona je uspjela da im se gola istrgne iz ruku i da skoči kroz prozor. Pucali su za njom i ubili je u kukuruzu.
Ispred Paunovićeve kuće nalazilo se u kolijevci i jedno dijete od 9 mjeseci. Fašistički zločinci nijesu pucali u njega, već su kolijevku prevrnuli u travu, u uvjerenju da će se dijete tako ugušiti. Ali, malo je to nevjerovatno, dijete je ostalo u životu i našla ga je jedna komšinica, koja je bila da gasi požar.”
Borbeni izvještaj njemačkog komandanta
O danu masakra, kao i danima koji su mu prethodili, postoji borbeni izvještaj.
U izvještaju komandanta divizije, oberfirera Augusta Šmithubera, opisano je pripremanje za zločin, odnosno stanje na terenu od 18. jula do 28. jula 1944. godine.
U dijelu koji se odnosi na dan zločina, napisano je:
„Uz odbranu prema zapadu nastavljen je u svanuće napad prema istoku, gdje je neprijatelj pružao slabiji otpor. SS -14 u 11.00 časova nastupajući preko PLANINICE ponovo je uspostavio na ČAKORU vezu sa čelnim djelovima za osiguranje 222. dopunskog bataljona.
Gren. jurišni bataljon zauzima k.1089 i organizuje odbranu linije MURINA-k.1221-k.1300-k.1174-k.1089.
Borb.Gr .E vrši čišćenje terena u rejonu s. VELIKA, a samu VELIKU, po dobijenom naređenju, ruši do temelja, jer je dokazano da je stanovništvo VELIKE održavalo vezu sa banditima i u toku operacije „Draufgenger“ vršilo kurirsku i špijunsku službu u korist neprijatelja.”
U izvještaju se navodi i sledeće:
„ Očevidno je da je selo VELIKA, naseljeno Crnogorcima, na odgovarajući način neprijatelju pružalo pomoć. Prema izjavi jednog zarobljenika iz VELIKE, tamo su ponovo boravila propagandna odeljenja bandita i zavrbovali su 20 mladih Crnogoraca. Stanovništvo nije nikada izvještavalo o dolasku ovih crvenih propagandnih odeljenja. Tako isto nisu obavještavali o prelasku mladića na stranu bandita i odlasku u Crnu Goru.”
Većina veličkih porodica izgubila je nekog od svojih voljenih. Preživjeli su kroz svjedočenja i izjave sreskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača za srez andrijevički, povodom zločina, ubistva i paljevina, izvršenog od njemačke SS divizije „Skenderbeg“ i „Princ Eugen“, uspjeli da sačuvaju od zaborava ovaj zločin. Tek prošle godine (30. jula 2022.) ovaj zločin je proglašen genocidom. Skupština Crne Gore je tada usvojila Rezoluciju o genocidu u Pivi i Velici.
Da li ćemo dočekati da se ispred Bošnjaka i njihovih političkih predstavnika nađe neko ko će uputiti riječi izvinjenja za zločin? Da je sreće uslov da Bošnjaci uđu u vladu bilo bi priznanje genocida u Velici.