Građanski aktivista Vladislav Dajković kazao je da su Andrija Mandić i Milan Knežević ljudi koje sistem nije slomio već su oni slomili isti.
Danas je pala politička presuda po kojoj su ova dva čovjeka osuđena na po pet godina zatvora, za djelo koje nisu učinili, kazao je on.
Uporno su, godinama unazad, to govorili. Nije imao ko da čuje. Sa lažnim etiketama terorista, bačenom ljagom na kućno ognjište i porodičnim suzama, branili su se koliko su mogli – bez straha, bez kompromisa, a nerijetko i bez podrške, navodi Dajković.
„Ne mogu ni da zamislim s kakvim strahom se budila Milanova majka: Hoće li joj policija slomiti sliku mrtvog supruga, ili uhapsiti sina Milana tog dana. Ili Mirka. Ili, kao što se desilo – Nju samu“, kazao je on.
„Kakvu li je agoniju prolazila Andrijina porodica slušajući o njemu odvratne laži ili odvratnije fore – pitajući se hoće li dočekati svog supruga i oca živog ako jednog dana ode u Milov kazamat“, precizirao je Dajković.
Zamišljam: Porodičnu radost zbog dobrog izbornog rezultata, zamijenila je grobnica strašnih emocija koje su se svakodnevno vrtjele u začaranom krugu zvanom “Državni udar”.
Njihova borba je odavno prestala biti zanimljiva politička profesija: saopštenja, performanse i sjednice – zamijenile su sudnice, hapšenja i presude. Politička utakmica postala je borba na život i smrt, jer šta je robija za nevina čovjeka sem baš to – tiha smrt, ističe on.
„Najzad, ja možda nisam dio njihovog političkog saveza, ali jesam dio iste borbe i iste ideje. Jesam dijelio ono parče protestnog asfalta sa njima, ona razočarenja, pa i strahove. Zato danas, punog srca, dijelim i sreću sa njima“, zaključio je Dajković u svom saopštenju.
