Piše Luka Tapušković
Ima jedna interesantna stvar kod nas u Crnoj Gori. Naime, sve naše vladike, mitropolite, iz loze Petrovića Njegoša oslovljavamo striktno po tituli i imenu. Vladare takođe.
Od vladike Danila, pa preko vladike Save i vladike Vasilija… Čak i svetog Petra cetinjskog, koji je jedna od najvećih ličnosti Crne Gore. Rijetko kad se tu kod vladika i vladara pominje prezime, makar u svakodnevnom razgovoru. Imali smo čak i dvojicu svjetovnih vladara, koje po istoj formuli oslovljavamo, knjaz Danilo, kralj Nikola… Bez prezimena.
A opet, kad kažemo Njegoš, mislimo samo na jednog iako su svi oni nosili to prezime.
Jeste on i vladika Rade, i Petar drugi Petrović, i sveti Petar lovćenski tajnovidac, ali ga opet ništa ne opisuje tako adekvatno kao njegovo „drugo“ prezime.
Njegoš. Kako to gordo i ponosno zvuči! Kakva ličnost!
„Njegoš – tragični junak kosovske misli“, reče Andrić.
„Kada bi nestao srpski narod, a ostao samo Njegošev Gorski Vijenac – ostalo bi dosta!“ reče Crnjanski.
Svaki čovjek koji u Crnoj Gori pomene Njegoša to čini sa velikim strahopoštovanjem. Samo najveći od najvećih imaju to iza sebe. Njegov um nije poznavao državne granice, pa ni granice ovog svijeta. Tome svjedoči i to da čak i nakon toliko godina ne možemo da uđemo u tu dubinu misli u kojoj je on bivstvovao. Tome svjedoči i amanet kapelice na Lovćenu koji i dan danas, nakon toliko godina, odzvanja ovim brdima.
Šta bi bila Crna Gora bez Njegoša do samo parče neplodne krševite zemlje. Njegoš bi bez Crne Gore i dalje bio Njegoš. Crna Gora bez Njegoša- ništa! Njegoš je crnogorski temelj i suština.
Njegoš je, u stvari, Crna Gora.
