Crna Gora ponizno kleknula pred Hrvatskom

regionalnoj politici postoji jedno nepisano pravilo: država koja ne reaguje na poniženja – vrlo brzo počne da ih dobija sve češće. Crna Gora posljednjih godina, nažalost, daje previše primjera takvog ponašanja. Umjesto jasne državne politike i dostojanstvenog odnosa prema sopstvenim interesima, svjedočimo situaciji u kojoj se na otvoreno miješanje u unutrašnje stvari odgovara – tišinom. A ta tišina, u političkom jeziku, gotovo uvijek znači slabost.

Posebno zabrinjava način na koji se zvanična Podgorica odnosi prema potezima zvaničnog Zagreba. Hrvatska je posljednjih godina više puta pokazala spremnost da se direktno uključi u političke procese u Crnoj Gori – bilo kroz političke poruke, bilo kroz diplomatske pritiske, bilo kroz simbolične poteze koji imaju jasnu političku težinu.

U svakoj ozbiljnoj državi takvi potezi bi izazvali barem diplomatsku reakciju. U Crnoj Gori, međutim, oni često prolaze gotovo bez odgovora.

Granica između diplomatije i miješanja

U međunarodnim odnosima postoji jasna linija između legitimne saradnje i nedozvoljenog političkog miješanja. Kada zvaničnici jedne države počnu da šalju političke poruke koje utiču na unutrašnja politička pitanja druge države, ta linija je već pređena.

U slučaju Crne Gore, Zagreb je više puta pokazao da nema problem da javno komentariše unutrašnja politička pitanja u Podgorici. Takve poruke često nijesu diplomatski neutralne, već nose političku sugestiju kakva bi Crna Gora trebalo da bude i kojim putem bi trebalo da ide.

Pitanje je, međutim, zašto Podgorica na takve poruke gotovo nikada ne odgovara.

Nije riječ o potrebi za konfliktom niti o bilo kakvom regionalnom nadmetanju. Riječ je o elementarnom principu – da svaka država mora da brani sopstveni politički integritet.

Država koja to ne radi šalje poruku da je spremna da prihvati tuđe političke instrukcije.

Za porodice žrtava Lora nije političko pitanje. To je rana koja traje decenijama.

Politika tišine

Crna Gora danas djeluje kao država koja se boji sopstvene reakcije. Svaka oštrija riječ prema Zagrebu izbjegava se kao politički rizik. Umjesto toga, bira se strategija ćutanja.

Ta strategija možda kratkoročno djeluje kao način da se izbjegne diplomatska tenzija. Dugoročno, međutim, ona proizvodi suprotan efekat – stvara percepciju da Crna Gora nema političku snagu da brani svoje stavove.

U međunarodnim odnosima percepcija je često jednako važna kao i realna moć. Ako partneri procijene da jedna država nema volju da reaguje, pritisci postaju sve učestaliji.

Drugim riječima, tišina rađa nova poniženja.

Dodvoravanje kao politički model

Poseban problem jeste ton kojim dio crnogorske političke elite govori o Zagrebu. Umjesto ravnopravne diplomatije, često se stiče utisak pretjerane obazrivosti, pa čak i političkog dodvoravanja.

Takav pristup nije znak evropske politike, kako se često pokušava predstaviti. Naprotiv, ozbiljne evropske države vode politiku u kojoj poštuju svoje partnere, ali i jasno brane svoje interese.

U crnogorskom slučaju stvara se utisak da se svaka potencijalna kritika prema Zagrebu smatra politički „opasnom“. Kao da postoji nevidljiva granica koju Podgorica ne smije da pređe. A država koja sebi postavi takvu granicu prestaje da vodi suverenu politiku.

Najbolnija tačka – Lora

Ništa, međutim, ne pokazuje slabost crnogorske politike kao odnos prema pitanju logora Lora.

Logor u Splitu bio je mjesto na kojem su tokom devedesetih godina zlostavljani i ubijani zarobljenici, među njima i državljani Crne Gore. To je činjenica koja je potvrđena i kroz sudske procese u Hrvatskoj.

Za porodice žrtava Lora nije političko pitanje. To je rana koja traje decenijama.

Zbog toga je način na koji se država odnosi prema toj temi test njenog moralnog integriteta.

U normalnim okolnostima, svaka država bi insistirala na punoj istini o stradanju svojih građana. Tražila bi odgovore, pokretala diplomatske inicijative i pokazivala da joj je stalo do pravde za svoje žrtve.

Crna Gora, međutim, prečesto bira tišinu.

Male države koje znaju šta hoće i koje imaju političku hrabrost da to kažu često imaju veći ugled nego one koje pokušavaju da svima udovolje.

Tišina koja ponižava žrtve

Porodice žrtava Lore godinama čekaju da država jasno i glasno stane iza njihovog zahtjeva za pravdu. Umjesto toga, dobijaju oprezne izjave, izbjegavanje teme i diplomatske fraze.

Takav odnos stvara osjećaj da su žrtve postale politički teret.

To je najopasniji trenutak za svaku državu – kada počne da kalkuliše sa sopstvenim stradanjima.

Jer dostojanstvo jedne države mjeri se upravo načinom na koji brani sjećanje na svoje žrtve.

Hrvatski veto kao politički instrument

Poseban sloj problema predstavlja činjenica da Hrvatska, kao članica Evropske unije, raspolaže snažnim političkim instrumentom – mogućnošću blokade evropskog puta Crne Gore.

U posljednje vrijeme sve češće se govori o mogućnosti da Zagreb koristi upravo taj mehanizam kako bi nametnuo određena politička pitanja u odnosima s Podgoricom.

To nije prvi put da jedna država članica EU koristi proširenje kao polugu pritiska. Ali problem nastaje kada druga strana nema jasan odgovor.

Crna Gora danas djeluje kao država koja unaprijed pristaje na ustupke samo da bi izbjegla potencijalni veto.

Takav pristup, međutim, rijetko donosi poštovanje. Naprotiv – on često podstiče nove zahtjeve. U međunarodnoj politici ustupci koji nijesu rezultat ravnopravnog dogovora često postaju poziv na dodatni pritisak.

Psihologija male države

Dio objašnjenja za takvu politiku leži u onome što bi se moglo nazvati psihologija male države.

Male države često razvijaju refleks pretjerane opreznosti u odnosima s jačim partnerima. Taj refleks ponekad preraste u politički kompleks – uvjerenje da je bolje ćutati nego rizikovati neslaganje. Ali istorija međunarodnih odnosa pokazuje suprotno: poštovanje se ne stiče ćutanjem. Ono se stiče jasnim stavom.

Male države koje znaju šta hoće i koje imaju političku hrabrost da to kažu često imaju veći ugled nego one koje pokušavaju da svima udovolje.

Crna Gora, nažalost, posljednjih godina često bira drugu opciju.

Država bez stava

Najveći problem nije Zagreb, niti bilo koja druga država. Najveći problem je odsustvo jasne strategije u Podgorici.

Crna Gora danas prečesto reaguje stihijski, bez jasne linije spoljne politike. Umjesto principijelnog pristupa, dominira taktika izbjegavanja problema.

To možda donosi kratkoročni politički mir, ali dugoročno slabi međunarodni položaj države. Jer država koja ne brani svoje dostojanstvo postaje lak plijen u regionalnoj politici.

Priča o odnosu Crne Gore prema Zagrebu zapravo je priča o političkoj samosvijesti jedne države. Ako država nema snage da reaguje kad se ponižavaju njeni građani i vrijeđa sjećanje na žrtve, tada problem više nije spoljnopolitički već duboko unutrašnji.

A država koja izgubi osjećaj za sopstveno dostojanstvo vrlo brzo počne da gubi i političku težinu.

Zato pitanje Lore nije samo pitanje prošlosti.

To je pitanje budućnosti. Jer način na koji država brani svoje žrtve pokazuje koliko je spremna da brani i sebe.