Marija de los Anheles Jovović, kćerka Blagoja Jovovića, koji je 1957. pucao na poglavnika NDH, ekskluzivno za Kurir govori o svom ocu čiji će posmrtni ostaci na jesen biti prebačeni u Srbiju i pohranjeni u Aleji zaslužnih građana u Beogradu.

Kad sam imala 16 godina, otac mi je rekao da će se jednog dana govoriti o njemu zbog nečega što je učinio. Uvijek sam znala da je to nešto važno, ali ga nisam pritiskala da mi otkrije više. A onda mu je brat umro. Došli smo u Crnu Goru.

Otac se u Ostrogu ispovijedao mitropolitu Amfilohiju. Majka i ja smo ga čekale napolju. Nismo ni slutile da u tom trenutku ispovijeda jednu od najvažnijih tajni istorije – da je upravo on izvršilac atentata na Antu Pavelića!

Ovako za Kurir govori Marija de los Anheles Jovović, kćerka Blagoja Jovovića, koji je 10. aprila 1957. u Lomas del Palamoru, predgrađu Buenos Ajresa, pucao na ustaškog poglavnika, diktatora i zločinca Antu Pavelića i time – ušao u legendu.

Blagoja Jovovića, učesnika Drugog svjetskog rata i pripadnika četničkog pokreta, koji je nakon završetka rata emigrirao u Argentinu, mnogi smatraju herojem i pravednim osvetnikom za brojne jezive zločine ustaškog režima.
Inicijativa porodice

Inicijativu njegove kćerke da se njegovi posmrtni ostaci prenesu iz Argentine u Srbiju nedavno je podržala i ministarka za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Milica Đurđević Stamenkovski.

Marija, rođena u Buenos Ajresu i odrasla u Rosariju, za očevu ključnu ulogu u istoriji saznala je tek 1998. godine, kada je porodica iz Kosića, kod Danilovgrada, javila da mu je preminuo brat Veljko.

Tada je Blagoje, poslije gotovo pola vijeka, odlučio da se vrati u zavičaj.

Kada smo stigli u Ostrog, Blagoje je odlučio da se ispovijedi mitropolitu Amfilohiju, a potom je istinu saopštio i svojoj porodici. U jednoj planinskoj kući blizu manastira prvi put sam čula istinu – kaže Marija.
Kako navodi, očev iskaz u njoj je probudio duboko poštovanje i razumijevanje njegovog patriotskog osjećaja.

Blagoje joj je ispričao kako je saznao da Pavelić živi u luksuznoj vili u predgrađu Buenos Ajresa i da je bio angažovan kao savjetnik za tehnike mučenja građana koji su se protivili režimu Huana Dominga Perona, argentinskog generala i predsjednika.

Zajedno sa grupom srpskih prijatelja počeo je da planira atentat, a svoj udio u malom hotelu prodao je kako bi finansirao pripreme.

Mjesecima su prikupljali informacije, posjećivali bar „El Siervo“, gdje su se okupljale ustaše i nacisti, i pratili Pavelićevo kretanje u Lomas del Palomaru.

Blagoje je mnogo puta putovao u Lomas del Palomar. Proučavao je teren, mjerio udaljenost, izučavao njegovu rutinu – od željezničke do autobuske stanice i odatle tri bloka do njegove kuće.
Kao datum izvršenja izabran je 9. april 1957, uoči godišnjice NDH. Željeli su da taj dan, umjesto proslave, postane za njih dan žalosti.

Te noći Blagoje i Milo Krivokapić krenuli su u akciju prateći Pavelića do Lomas del Palomara.

Pao i molio za milost

Kada su izašli iz autobusa, Blagoje je krenuo za njim. Pavelića je obično pratio njegov ustaški tjelohranitelj, ali se sticajem okolnosti ovaj put zadržao na piću u jednom klubu i to je Blagoju otvorilo put. Počeo je da ubrzava korak. Bivao mu je sve bliži.

Kada je bio na samo nekoliko metara, Pavelić ga je čuo i osjetio da mu je kraj blizu. Okrenuo se i počeo da ga vrijeđa, i njega i njegovu porodicu. Međutim, dva metka su probila njegovo tijelo i on je pao moleći za milost – priča Marija.

Blagoje je, kako kaže, na trenutak oklijevao, a zatim je odlučio da ga ne dokrajči, vjerujući da će sada, kada je konačno pred svijetom otkriveno Pavelićevo prebivalište, biti izveden pred sud i odgovarati za svoje zločine.

Do toga, nažalost, nije došlo. Pavelić je našao utočište u Španiji, na čijem je čelu bio fašistički diktator Fransisko Franko. Tamo je pokušao da se oporavi, ali nikada nije izašao iz bolnice i od posljedica ranjavanja je umro u decembru 1959.

Ostao anoniman

Zbog gustog rastinja i činjenice da mu nije vidio lice, Blagoje je uspio da ostane anoniman toliko dugo.

Zadržao je oružje i jedan metak i te noći se vratio vozom u Buenos Ajres. Ostao je kod prijatelja nekoliko dana, gdje je spavao i spavao. Najprije je zbrinuo lakšu ranu od metka, koji mu je okrznuo donji dio noge, kod medicinske sestre, supruge jednog prijatelja.

Nekoliko dana kasnije otputovao je na Kurasao kako bi radio na uvozu proizvoda u Argentinu, ali se na kraju vratio i nastanio u Buenos Ajresu.
Jovović je preminuo 1999, u vrijeme NATO bombardovanja Jugoslavije, koje je, prema riječima porodice, za njega bilo duboko potresno.

Mileva mu dala pištolj

U pokušaju organizovanja atentata Blagoje je imao podršku Mila Krivokapića, Srbina porijeklom iz Crne Gore, Mileve Gaćeše iz Like, kao i duhovnu podršku protojereja Radojice Popovića, koji je bio njegov blizak povjerenik i prijatelj.

Mileva je nekoliko godina prije smrti javno objasnila svoje razloge za učešće u planu. Njen otac i stričevi bili su brutalno mučeni od ustaša u Lici, a njen otac je od posljedica toga i preminuo. I njen brat Milan bio je dio grupe, a ona je Blagoju dala pištolj koji je imala na raspolaganju – priča Marija.
Porodica danas želi da njegovi posmrtni ostaci budu sahranjeni u Srbiji.

Vjerujem da je ova inicijativa od suštinskog značaja za kulturu sjećanja i da će se, poslije 81 godine od završetka Drugog svjetskog rata, prepoznati da je ono što je učinjeno Srbima, Jevrejima i Romima bio pravi genocid.

Vjerujem da će Blagoje poslužiti kao uzor kako se ne bi ignorisali niti zaboravili koncentracioni logori za djecu, kao ni porodice i čitava sela koja su ustaše uništile, zajedno sa svojim omiljenim oruđem – srbosekom, napravljenim da bi se Srbi klali u što kraćem vremenu. Napadajući Pavelića, borio se protiv samog bića koje je željelo da istrebi srpski narod. Uzeo je oružje u ruke da zaštiti svoj narod – zaključuje ona.
Djecu od malih nogu učio o Srbiji

Blagoje je svoju djecu od malih nogu učio o Srbiji, Crnoj Gori i srpskoj tradiciji. Prenosio im je istoriju, pjesme, jezik i pravoslavnu vjeru, davao im srpska imena, njegovao običaje, učio ih ćirilici i vodio na crkvena okupljanja u Buenos Ajresu, gdje su ostali povezani sa srpskom zajednicom u Argentini.

Marija de los Anheles Jovović, rođena u Buenos Ajresu, a odrasla u Rosariju, u Argentini je radila kao profesorka i bavila se pisanjem. Pisala je kratke romane i edukativne knjige, a u Srbiji je objavila i dva djela knjige „Blagoje Jovović: Srpski heroj u vučjoj jazbini“. Prije godinu dana preselila se u Beograd, jer, kako kaže, krv nije voda.

Odlučila sam da ostanem u svom drugom domu, Srbiji, jer sam se osjećala obaveznom da podijelim istinu o Blagoju Jovoviću i da zaštitim i sačuvam uspomenu na njega od napada onih koji, čak i danas, ostaju lojalni fašizmu i gaje jasno neprijateljstvo prema svemu što je srpsko – kaže Marija.
Plakala sam kad sam gledala slike

Blagoje Jovović se u Argentini, gdje je došao 1947, bavio različitim poslovima – od vođenja malog hotela i bara do rada u trgovinskoj mornarici, uvoza i izvoza, a kasnije je otvorio i fabriku za proizvodnju industrijskih mašina. Međutim, uvijek ga je zanimalo sve o Drugom svjetskom ratu i predano je prikupljao knjige, dokumente i fotografije o ustaškim zločinima u Jasenovcu i drugim logorima.

Svaki put kada bih vidjela te slike masakra i užasne smrti, mnogo sam plakala – priča Marija.

(Kurir)

Tagovi