Crna Gora je definitivno država demokratske improvizacije i birokratskih odlaganja. U julu prošle godine usvojene su izmjene Zakona o izboru odbornika i poslanika koji propisuje ukidanje Državne izborne komisije (DIK) do momenta formiranja Centralne izborne komisije (CIK). Prvi konkurs za izbor članova CIK-a je propao jer je komisija koju predvodi ministar pravde Bojan Božović saopštila 24.decembra da jedini kandidat za predsjednika nije ispunio zakonske uslove. Od 12.januara teku rokovi za konkurs za četiri člana i predsjednika CIK-a. Trajaće najmanje do kraja januara. Potom slijedi razmatranje i odlučivanje o pristiglim prijavama. Nakon toga period za eventuaalnu žalbu. I dok teče taj zakonski period, činjenica je da DIK nema predsjendika jer je doskorašnji šef Državne izborne komisije Nikola Mugoša u parlamentu izabran za sudiju Ustavnog suda.
U slučaju da propadne i drugi konkurs, što nije isključeno, to će značiti da Crna Gora neće imati ni teoretsku šansu da, u slučaju da za time postoji potreba, raspiše vanredne lokalne izbore. Lokalne izbore više ne raspisuje predsjednik države, već CIK. S obzirom da je dogovoreno da se 13.juna održe izbori i za lokalne i za državni parlament, sve procedure moraju biti gotove do druge polovine septembra, odnosno devet mjeseci prije održavanja zakazanih izbora.
I tako, Crna Gora danas stoji pred apsurdom: CIK ne postoji. CIK koji mora da formira i opštinske izborne komisije. Nijesu izabrani članovi, nijesu imenovana privremena rješenja, a rokovi za raspisivanje vanrednih lokalnih izbora ističu. Na pitanje kako se došlo do ovog stanja, odgovor može biti jednostavan: kombinacija političke lijenosti, proceduralne improvizacije i karijernih kalkulacija pojedinaca poput preseljenja predsjednika DIK-a u Ustavni sud.
Ovo nije samo birokratski propust, ovo je sistemski problem. Dvije godine bez CIK-a, dok se zakoni i rokovi krše, a izbori se približavaju, jasno pokazuju koliko lako država može da funkcioniše bez svojih osnovnih institucija barem u teoriji. U praksi, rezultat je jasan demokratija tapka u mjestu, građani čekaju, a politički sistem pokazuje da je inertnost postala vrhunska vještina.
