Ako pitanje jezika nije evropsko, zašto bi Unija poznavala institut službenog? Ako nije mržnja, zašto bi se neko oglušio na potrebe većine naroda? I ako srpsko postojanje nije problem, otkud protivljenje tome da dobije svoje mjesto?

Danas je na Portalu CDM crnogorska javnost imala priliku da pročita kolumnu Dragana Bursaća koja se ističe vidnom netrpeljivošću prema srpskom jeziku, kao i oštrim optužbama upućenim Predsjedniku Skupštine Crne Gore Andriji Mandiću.

Bursać je ovom prilikom kazao da „srpski jezik stoji u mjestu” i ocijenio da to nije zato što ga neko progoni, briše ili zabranjuje, nego zato što ga politički Beograd već godinama drži kao “ćiriličnog taoca sopstvene ruske orbite, mitova, frustracija i ratne nostalgije”.

Ovo nije jedino mjesto u ovoj kolumni gdje Bursać u pežorativnom kontekstu pominje ćirilično pismo čiji je status ustavno zaštićena kategorija, i to u istom onom članu Ustava koji predviđa crnogorski jezik kao službeni.

Ne može sa Ustavom kao sa švedskog stola, g. Bursaću! Najprije se dičite činjenicom da će crnogorski jezik ući u Evropsku uniju, a potom vrijeđate pismo koje je kao pandan tom jeziku u članu 13 pravnog akta najveće snage nedvosmisleno proklamovano kao ravnopravno s latiničnim. Na tom ćiriličnom pismu stvarali su naši velikani, poput Marka Miljanova ili Petra Drugog Petrovića Njegoša. To je pismo štamparije Crnojevića kojom smo u jednoj od najvećih istorijskih kriza oduševili Evropu. To ćirilično pismo utkano je duboko u crnogorsku tradiciju. Nipodaštavanje ćiriličnog pisma nije ništa drugo do okretanje leđa Crnoj Gori i njenoj slavnoj istoriji.

Ne može ni sa Crnom Gorom kao sa švedskog stola, da se imenom njenim zaklinju kada treba da se maše zastavama, da su kad treba progovoriti protiv Beograda puna usta ljubavi prema njoj, ali da se od njene realnosti bježi. Crna Gora je multinacionalna država. I protiv toga ne možete. I ona pripada Srbima jednako kao što pripada i ostalim nacionalnostima. I ne možete je voljeti ako ne volite sve narode u njoj, niti dok se iz Vaših riječi može zaključiti da smatrate da se “čojstvo i junaštvo” i “četiri oscila” ne mogu spojiti. Jezik koji ste okarakterisali kao “zarobljen” maternji je 43,18% crnogorskog življa, dopadalo se to Vama ili ne. Tih 43,18% ne želi da crnogorski prestane da bude službeni, samo želi da njihov jezik dobije zasluženi status.

Ne može ni sa demokratijom kao sa švedskog stola. Jedan čovjek je jedan glas, a 43,18 procenata ljudi koji govore srpskim kao maternjim i dalje je više od  34,52% govornika crnogorskog. I pored trodecenijske težnje da se naruše elementarne demokratske tekovine i nastojanja da srpski glas vrijedi manje. Ako DPS, podsjetićemo nekad vatreni borac za sve što je srpsko, može nesmetano da ponavlja da je “pojedinačno najjači”, zašto onda oni koji govore srpskim jezikom nemaju prava da se to ozvaniči i Ustavom?

A ponajmanje se sa Evropskom unijom može kao sa švedskog stola. I sami ste priznali da su dometi Crne Gore u evropskim integracijama veliki, a gle čuda – to se vremenski poklapa sa periodom kad je Andrija Mandić (pobogu, Srbin) na čelu najvišeg zakonodavnog tijela u državi. Nešto, evidentno, u toj Vašoj priči prema kojoj Srbi koče evropski put Crne Gore ne štima. Kao što ni zdravoj logici ne štima da većinski jezik u nekoj evropskoj zemlji u 21. vijeku ne bude i službeni. A još manje da činjenica da postoji struja koja se tako silno tome protivi. Kome smeta srpski jezik ako nije većinski, i zašto da ne postane službeni ako jeste?

Tagovi