Ono o čemu se nekada pričalo, neumitnom dolasku neke od afričkih zemalja među timove koji će se pitati i o tituli, desilo se na sjeveru kontinenta. Nekad je svijet zamišljao Kamerun ili Nigeriju kao timove koji će uzdrmati postojeći fudbalski sistem iz temelja; Maroko nije ni razmatran.
Ali, fudbal nas je ponovo naučio da se do rezultata dolazi sistemom. Maroko ga je primijenio, nisu čekali da im se dogodi zlatna generacija, sami su je napravili.
Nikako ih ne treba izjednačavati sa zemljama koje su se okoristile dijasporom; „Lavovi sa Atlasa“ su odgajili svoje zlatne momke. Da, dio njih je produkt francuskih i španskih akademija, ali uz jednu bitnu razliku. Marokanci su, naime, mogli da biraju – teško da Hakimi ne bi bio standardan u Španiji. I ne samo on, dosta igrača ovog sadašnjeg tima je izabralo ranije. U omladinskim kategorijama igrači afričkog porijekla često igraju za timove zemalja u kojima su se rodili, poslije izbor zavisi od mogućnosti, odnosno perspektive u seniorskom fudbalu, bezbroj je primjera.
Ali, Maroko je izuzetak. Amrabat je izabrao sa 15 godina, Saibari nikada nije ni razmatrao drugu reprezentaciju, El Kanus je u 18. prelomio. Svi su bili prepoznati od zemalja u kojima su se rodili kao veliki potencijal, ali nisu imali dilemu.
Više je razloga.
Jedan je nasljeđe. Sjetite se scena kada Marokanci igraju sa svojim majkama poslije trećeg mjesta na prošlom Mundijalu. U islamskoj tradiciji, majka je centar porodice, ali i veza sa zavičajem. Da, ima i drugih islamskih zemalja, ali Maroko je blizu u emotivnom, pa i geografskom smislu. To je samo prelaz do Evrope, kao i zemlja koja ima tradiciju i svjetskih putnika i ukrštanja različitih svjetova. Više je kosmopolitski od većine susjeda. I spaja najbolje; često kažu da je Maroko izgubljena Andaluzija, zemlja kreativnih, nadahnutih koja gaji kontinuitet u vidu kraljevine. Oni su otvoreniji i tamo nema podjela na domaće igrače, stasale u kraljevskoj akademiji fudbala i onih koji dolaze spolja, iz dijaspore.
Uz to, svi koji rastu u predgrađima zapadnih gradova imaju snažnu vezu, posjećuju kao klinci tokom ljeta otadžbinu predaka, nema jezičke barijere što je takođe bitno.
Kada se sve to spoji, dobijate zemlju koja je postala velesila organizacijom, dubinom baze, kontinuiranim radom sa mladima. Ako je neko smatrao da je to čudo za jedan Mundijal i da su igrali na faktor iznenađenja, sada mora da promijeni mišljenje. Svi se plaše Maroka, svi se spremaju za Maroko, razloga ima mnogo.
Maroko ne živi od trenutka, vidjeli ste i protiv Brazila i protiv Holandije. Oni kontrolišu igru, imaju ogromno samopouzdanje, ni traga od taktičke nesavršenosti i pada koncentracije. I kada imaju i kada nemaju rezultat, postoji sistem. I apsolutno uvjerenje u ispravnost puta. Malo timova na svijetu sebi to može da priušti.
Ako ste gledali sudar sa, recimo, Škotima, djelovali su kao Italija iz najboljih dana – dali gol i poslije toga nisu protivniku dopustili ništa. Sa pola snage, dozirano i lagano su pacifikovali Ostrvljane i stigli do pobjede.
Vratimo se na Katar. Nikako nije slučajno što Maroko pobjeđuje Evropljane njihovim oružjem, strpljenjem, organizovanom odbranom, čekanjem šanse. Zato će biti opasni.
Sljedeći rival u osmini finala je Kanada i to u Hjustonu. „Kanuksi“ su postali prvi tim koji eto ovim sistemom, kao domaćin prvenstva, igra na neutralnom terenu. I u odnosu na ono što smo vidjeli, teško da će uspjeti da pariraju Marokancima. Poslije toga se crta četvrtfinale sa Francuzima, što bi bila repriza polufinala iz Katara. Da, Francuska je moćna, ali Katar je bolji, iskusniji, samouvjereniji nego prije četiri godine. Bila bi to utakmica za bogove…
