Osmočasovni san ne samo što je „normalan“, već je i preporučljiv ako želimo da očuvamo zdravlje – ali to je zapravo savremeni izum. Veći dio istorije ljudi nisu spavali u jednom „komadu“, već u dva, što može objasniti zašto se mnogi od nas bez objašnjenja bude u toku noći.
Ljudi su obično odlazili u krevet ubrzo nakon što padne mrak, budili se oko ponoći, pa potom ponovo spavali do zore, prema istorijskim izvorima iz Evrope, Azije i Afrike. Taj noćni prekid nije bio smetnja – naprotiv, predstavljao je prirodnu pauzu koja je menjala doživljaj vremena. Tako su i zimske noći bile „podeljene“, što ih je činilo podnošljivijim.
Tokom tog „tihog“ intervala mnogi bi obavljali jednostavne poslove (potpaljivali vatru ili provjeravali stoku). Neki su koristili vrijeme za molitvu, razmišljanje ili druženje sa porodicom, a u mnogim zapisima pominje se da su ljudi tada čitali, pisali ili provodili vrijeme sa partnerom. Ovaj oblik dvofaznog spavanja bio je uobičajen vjekovima, sve dok ga nisu potisnule promjene nastale tokom industrijske revolucije.
Pojava vještačkog osvetljenja promenila je naš odnos prema noći – u početku su to bile uljane lampe, zatim gasne, pa električna svetla… Svi ovi izumi su produžavali vrijeme budnosti, a jako svjetlo u večernjim satima uticalo je i na biološki ritam: Prigušivalo je lučenje melatonina i pomeralo početak sna na kasnije. Do početka 20. veka, novi ritam života, prilagođen fabričkim smjenama i društvenim navikama, nametnuo nam je jedan dugačak san, bez prekida.
Međutim, naučnici su primijetili da kada se ljudi u savremenim eksperimentima vrate uslovima bez vještačkog svjetla i satova, često spontano ponovo usvoje dvofazni san. Isto se zapažalo i u zajednicama koje i dalje žive bez struje, kao što je poljoprivredna populacija na Madagaskaru, gde se mnogi prirodno bude oko ponoći.
Dakle, buđenja tokom noći nisu znak da nešto nije u redu. Kratki prekidi sna su uobičajeni i javljaju se prilikom prelaska iz jedne faze sna u drugu, ali ono što često pravi problem jeste način na koji reagujemo.
Kada se probudimo u tri ujutru i gledamo u sat, vreme deluje kao da stoji. Anksioznost i tišina pojačavaju osjećaj da vrijeme prolazi, pa nekoliko minuta djeluje kao vječnost. Upravo zato stručnjaci savjetuju da, ako ne možete da zaspite duže od dvadesetak minuta, ustanete, prigušite svjetlo, čitate nešto mirno i vratite se u krevet kad osetite pospanost. Takođe, pokušajte da prekrijete sat, jer stalno praćenje vremena samo pojačava uznemirenost, prenosi „Sajens alert“. Prihvatanje činjenice da su kratka buđenja dio prirodnog ritma može smanjiti stres i pomoći da lakše ponovo utonete u san.
(RT Balkan)
