Bratić: Čitanke sve „tanje“, srpskog sve manje

Srpski jezik u Crnoj Gori i dalje je jezik sa najviše onih kojima je to maternji. To pokazuje i posljednji popis čije je sprovođenje bilo predmet kontroverzi, odlaganja, čekanja „vještačke inteligencije“ – softvera, „konsenzusa“ sa predstavnicima opozicije. Monstat mjesecima je izdavao saopštenja i na kraju su rezultati djelovali – kompromisno.

Nacionalnih Crnogoraca, po ovom popisu je 41,12 odsto, a Srba 32,93. Maternji jezik većine je, i dalje, srpski 43,52 odsto. Sada se postavlja pitanje – zašto većinski jezik nije i službeni, već samo jezik u službenoj upotrebi.

I dok proevropske, građan(ističk)e strukture koje su, bez svake sumnje u trenutnoj geopolitičkoj raspodjeli „viđene da budu“ okosnica vlasti u Crnoj Gori, tvrde da su drugi demografski trendovi zabrinjavajući – iseljavanje, natalitet i sl., ovaj „kompromisni cenzus“, u kojem se iz crnogorskog etničkog tabora u srpski prelilo četiri odsto, doneo je, vjerovatno, jedan od najtežih poraza srpskom jezičkom biću u dugom periodu.

U vrijeme čvrste ruke DPS-a, popisom iz 2003. utvrđeno je da srpskim jezikom govori 63,49 odsto građana. Ne ulazeći u statističke zamke, reći ću da je 2003. bilo 72 odsto „po imenu pravoslavnih“, koliko ih je otprilike i sada. Ko zna da čita, to može da bude vrlo indikativno. Srpskim jezikom 2003. govori 63,49 odsto, a četiri godine nakon promjene režima – 43,52. Ovaj pad govornika srpskog jezika za skoro 20 odsto, dakle za jednu petinu, izuzetno je zabrinjavajući podatak. Doduše, kako za koga. Za EU partnere, za neke političare, za najveću opozicionu partiju koja bi trebalo da dobije „pohvale“ za ovakav trend – nije. Za Srbe i njihove političke i ine predstavnike u Crnoj Gori trebalo bi da bude – i te kako. I umjesto što slavimo što smo došli na skoro 33 odsto – što u političkoj i ustavnoj praksi nama u ovom trenutku ne znači baš ništa – mi treba da se zapitamo zašto smo (do)pustili da broj govornika srpskog jezika toliko opadne.

Ovo u razgovoru za „Novosti“ kaže bivša ministarka prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS), redovni profesor na Filološkom fakultetu UCG i predsjednica političkog savjeta Ujedinjene Crne Gore dr Vesna Bratić.

• Što se ćirilice tiče, tu i među srpskim naučnicima postoje različita shvatanja: od „bogatstvo dva pisma“ do „vratimo isključivo ćirilicu“. Nisam upoznata sa situacijom u Srbiji kada je u pitanju obaveza upotrebe ćirilice, ali mislim da se i tamo sluša mantra „da nas razume cijeli svijet“. Pa, sama Rusija je veliki dio tog svijeta. Bugari nisu prešli na latinicu kada su ušli u EU. Ima toliko pisama koja su daleko od našeg alfabeta. Evo, ne čujemo ni da Kinezi vrše reformu svojih na hiljadu znakova, a praktično su tehnološki dva vijeka ispred globalnog Zapada. Osim toga, i crnogorski jezik ima obje varijante, iako vas ćirilica „obeleži“ već u MUP-u kad vadite ličnu kartu. Doživjela sam da me 2015. službenik pita: „Kako profesorica američke književnosti hoće ćirilicu na ličnoj karti?“ Ćirilica je postala neka vrsta „differentia specifica“ za Srbe, gotovo kao znak tihog bunta.

Kada ste došli na čelo ministarstva odmah ste oživjeli ćirilicu.

• Na čelo ministarstva koje je obuhvatilo četiri upravne oblasti, baš one preko kojih se marginalizovao srpski jezik i sve što je moglo da se tumači srpskim, došla sam nakon pada tridesetogodišnjeg režima, najmanje svojom ambicijom i voljom. Vraćanje ćirilice na sajt i na profil MPNKS na društvenim mrežama naišlo je na različite reakcije, od izuzetno pozitivnih do onih malo drugačijih. Ostala ministarstva nisu koristila ćirilicu, a sada tek ne koriste, koliko mogu da vidim.

Zbog toga ste bili na udaru?

• U Crnoj Gori je, veoma brzo, sve ono što je dovelo do promjene vlasti i svi oni koji su to omogućili marginalizovano, a ponekad i prokaženo. Neproporcionalno intenzivni napadi na mene, proglašavanje ekstremistom od kandidature za ministra, pa kroz ceo ministarski mandat, imali su za cilj uklanjanje „nepodobnog kandidata“ s čelne pozicije „identitetskih ministarstava“. Prećutno (ili nekim dogovorom o kojem nisam obaviještena), nova vlast je prihvatila sve kulturno-ideološko-identitetske smjernice koja su postavljene u prethodnom režimu. I dalje, uglavnom, postoje kulturna dešavanja koja su naslijeđe starog režima i iza kojih stoji država i paralelna dešavanja koja organizuju srpska udruženja ili katedre. Ta dva skupa se rijetko presecaju. Srpski umjetnici kojima nacionalni identitet nije fusnota bili su parije – borba za njihov status i dalje traje. Razvijajući se u tako zatvorenim krugovima stvorene su dvije zasebne kulture, jedna centar, druga margina, drugost. Jedna na sve načine pomagana i zalivana od strane režima, druga prokažena, s dodijeljenim predznakom neprijateljskog.

Ima li naznaka da to može da se promijeni?

• Put oživljavanja kulturnog naslijeđa, put suočavanja s prošlošću i prihvatanje da postoji više od jednog narativa nije trajektorija koju je preuzela nova vlast, počev od one u kojoj sam ja bila. Fokus je bio na ekonomiji, velikim investicijama i putu u EU, kao uostalom i sada. Međutim, tada nismo imali ovakvo miješanje geopolitičkih karata tako da stvari baš i ne idu zamišljenim tokom. To je vrlo povoljno tlo za podizanje međunacionalnih tenzija na čemu intenzivno radi opozicija i neki medijski centri koji su izgubili politički uticaj koji su imali u prethodne dvije vlade. Mnogi protivnici koruptivnih i inih kriminalnih radnji prethodnog režima su 2006. mantrali „prvo država pa… obračun s kriminalom“, ne shvatajući da su kriminalcima dali feud i privatno igralište koje zbog geopolitičke realnosti lako može da postane protektorat ili provizorijum. Umjesto „žestokih momaka“ politike devedesetih, dobili smo tehnokrate, često fah-idiote, a još češće ni to. Nažalost, već slučajna imena izvučena iz nekog DEI bubnja, jer kod nas su kasno čuli da je vouk (woke) mrtav i da se na pozicije bira neko jer je najbolji bez obzira na to je li uz to žensko, pripadnik etničke, seksualne ili neke druge manjine. Kad se na ove zvanične kvote, dodaju i stranačke (a stranke su često i etnički čiste) računice, dobijate glomazan državni aparat u kojem je jedino iskrena krilatica „da nam(a) bude bolje“, s tim što svi imaju različite grupe na umu kad upotrebe ovu zamjenicu. Sistem se nije promijenio uopšte, a obrazovne reforme postoje (makar na papiru), ali u nekim smjerovima koji, u najboljem slučaju, neće uticati na ono što je predmet našeg razgovora.

Ono što se desilo sa ovim pismom i srpskim jezikom u vrijeme bivšeg režima čini se nije učinio nijedan okupator?

• Naravno, vrhunac progona ćirilice i Srba desio se u zloglasnoj NDH. Pa i sadašnja Hrvatska se prema ćirilici slično odnosi. Ako govorimo samo o Crnoj Gori, nekad čuvenom bastionu srpstva, možemo da krenemo od austrougarske okupacije. Bjelopavlićki učitelji su se još 1916. usprotivili izbacivanju ćirilice i zato boravili u austrougarskim zatvorima. Profesori koji su se pobunili zbog proterivanja srpskog jezika iz škola 2004. godine decenijama su čekali pravdu i, uglavnom, je nisu dočekali. Po metodičnosti borbe, izdvojila bih prof. Matovića koji je vrlo detaljno opisao kako su to i koga „lingvo-književne makaze“ iskrojile iz nastavnog plana i programa za nekada Srpski jezik i književnost. U učionici, čak i kad niste profesor maternjeg jezika, što je jedno vrijeme korišćeno kao dobrodošao eufemizam, čujete studente kako najradije kažu „naš“ jezik da se ne „legitimišu“ kao dio bilo kojeg „radikalnog“ pola. Paradoksalno, bilo kakva saradnja i nekonfliktnost podrazumijeva „odricanje“ i „kompromis“ i nedoticanje „neuralgičnih“ tačaka. Ali, kad dođe „stani-pani“ prilikom međunarodnih susreta, sastanaka, kad mora da se bude precizan, više nema kompromisa nego se ide po članu 13 Ustava gdje se za službeni jezik priznaje jedino crnogorski. I tu je kraj svake priče o „hajde da se ne delimo“. Brutalnom silom, kao i ulazak u NATO, kao i priznanje tzv. Kosova, DPS skupštinska većina je „okrojila“ i jezik, zastavu i himnu po svome meraku. Dakle, nastavlja se lingvicid i kao što vidimo, dobro im ide, za 12 godina – 20 odsto. Prilično sam sigurna da, ukoliko se „po jutru dan poznaje“ nova vlast neće raditi ništa na vraćanju srpskog jezika i pisaca u obrazovanje, te će broj govornika i dalje opadati, makar se taj podatak više i ne tražio u popisnicama.

Šta učiniti da srpski jezik dobije status službenog?

• Promijeniti Ustav! Član 13. Za to je potrebna većina koja sada u parlamentu ne postoji. Paradoksalno, za ovo stanje sad, glasove su dali poslanici PZP-a, nekadašnjeg konstituenta DF-a. Ne vidim takvu stranku u crnogorskoj opoziciji danas. Još gore od toga, ne vidim ih mnogo ni u poziciji. Nisam sigurna da bismo imali ni nadpolovičnu većinu. Naša krhka vlast je počela s „nema revanšizma“ i sada imamo što imamo. Ni lustracije, ni najvećih kriminalaca u zatvoru, ni oduzimanja nezakonito stečene imovine. Sve liči na igrokaz za birače i EU. Milu Đukanoviću i njegovom ideološkom Mefistotelu – Ranku Krivokapiću treba odati priznanje kao protivnicima. Uspjeli su da „silujući“ većinsku volju nametnu svoja rješenja u svim oblastima. Lingvicid i etnicid im dobro ide, a da nije bilo blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija, sprovedeno bi bilo i etničko čišćenje. Ovakvo stanje, broj neophodnih glasača u Skupštini za izmjenu Ustava, ide na ruku mnogima koji računaju na srpske glasove: „Prosto, nismo u mogućnosti. A bismo rado“. I vuk sit i ovce na broju. Čitanke sve „tanje“, sa sve manje prepoznatljivih pjesnika i pisaca, srpskog sve manje, ćirilice isto tako… Samom obrazovnom sistemu, nezavisno od statusa srpskog jezika, „okrojavanja“ udžbenika istorije i književnosti, potrebna je reforma u trajanju od najmanje deceniju.