Bivša predsjednica Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović, ponovo je otvoreno stala u odbranu radikalnih stavova – ovaj put kroz objavu na svom Fejsbuk profilu, gdje nastoji da svaku kritiku ustaštva i ekstremizma predstavi kao “napad na Hrvatsku”.

Ona tvrdi da “desne ekstremiste” u Vukovaru vidi, citiramo, “samo Igor Lasić, novinar iz Pupovčevih Novosti”, pokušavajući da diskvalifikuje ne samo autora, već i svaku ozbiljnu analizu koja upozorava na rehabilitaciju ustaške simbolike. Dalje piše da je Lasićev tekst u Deutsche Welleu samo “maskirana antihrvatska propaganda”, jer se iza “njemačke analize”, kako kaže, krije “novinar iz Pupovčevih Novosti”.

Ipak, pravo pitanje je: zašto Kolinda opet brani upravo one zbog kojih se takve analize pišu?

U svom statusu ona čak pita: “Je li ekstremizam komemorirati najveću žrtvu vlastitog naroda?” – potpuno ignorišući činjenicu da niko ne napada komemoracije, već politizaciju Vukovara i prisustvo ekstremnih grupa koje godinama pokušavaju da normalizuju ustaški narativ.

Kolinda potom optužuje novinare da “crtaju sliku Hrvatske kao fašizirane zemlje”, tvrdeći da se navodno “pod krinkom manjinskih prava” širi “narativ velikosrpske ideologije”. To je stara matrica: kad nema argumenta, udara se po manjinama i medijima.

U stvarnosti, Kolinda ne brani Vukovar – ona brani radikalni politički kapital koji se godinama gradi upravo na Vukovaru. Time ne štiti žrtve, već mit o “ugroženoj Hrvatskoj” koji služi samo političkoj mobilizaciji.

Kada bivša predsjednica države otvoreno targetira novinare i relativizuje prijetnju ekstremizma, onda problem nije u Deutsche Welleu, nije u Igoru Lasiću, niti u medijima. Problem je u tome što se Kolinda uporno obračunava sa činjenicama, a ne sa ekstremizmom.

I zato jedno pitanje ostaje da lebdi iznad njenog Facebook statusa:

Ko zapravo koristi Vukovar za politiku – oni koji upozoravaju na ekstremizam, ili oni koji ga brane?

Tagovi