Bokan „zabrinut“ za privredu: VOLI kao simbol monopola i propasti domaće proizvodnje

Predsjednik Upravnog odbora kompanije VOLI, Dragan Bokan, ovih dana javno iskazuje zabrinutost za male privrednike i stanje u crnogorskoj privredi. Međutim, upravo on i njegovi partijski prijatelji iz bivše vlasti, predvođene DPS-om, decenijama su učestvovali u procesu u kojem je domaća proizvodnja sistematski uništavana, a mali trgovci potiskivani sa tržišta.

Na stotine trafika, piljara i porodičnih prodavnica ugašeno je u prethodnih trideset godina, dok su najveći trgovinski lanci, među kojima VOLI zauzima centralno mjesto, dobili dominantnu poziciju i faktički eliminisali konkurenciju. Domaći proizvođači danas su prinuđeni da prihvate uslove koje im nameće VOLI kako bi se uopšte našli na policama, a ti uslovi više liče na ucjene nego na tržišne odnose.

Umjesto da se razvijaju fabrike i industrija, Crna Gora je ostala na nivou zemlje u kojoj dominira uvoz i potrošnja. Marže su višestruko povećane, cijene proizvoda stalno rastu, a građani svakodnevno trpe pritisak na svojim budžetima. Država, sa druge strane, godinama pokazuje nemoć – ili nedostatak volje – da se suprotstavi koncentraciji moći u rukama nekoliko velikih igrača koji kroz novac i politički uticaj oblikuju tržište.

Apsurd današnjeg sistema najbolje ilustruje činjenica da mali trgovci koji su preživjeli tržišnu utakmicu često nabavljaju robu iz velikih sistema i uspijevaju da je prodaju jeftinije nego sami trgovinski lanci. To jasno pokazuje da se radi o monopolskoj praksi i obračunu na štetu i manjih privrednika i potrošača.

Dok se Bokan i njegova kompanija hvale investicijama i izgradnjom logističkih centara, građani nemaju stvarni izbor osim da plaćaju ono što im se servira. Takav monopol nije znak razvoja, već smrti konkurencije i potvrda da je crnogorska privreda svedena na uvoz i maloprodajne kase.

VOLI se danas predstavlja kao najveće preduzeće u zemlji, ali ne zahvaljujući tržišnoj snazi, već činjenici da drugih ozbiljnih sistema gotovo da više nema. To je manje znak uspjeha, a mnogo više dokaz tragedije u kojoj je uništena domaća proizvodnja i obesmišljeno malo preduzetništvo.

Građani, međutim, nemaju luksuz da biraju – moraju da jedu. A država, koja bi morala da zaštiti tržište, ostaje nemoćni posmatrač i saučesnik u stvaranju monopola.