Reditelj i pisac Dragoslav Bokan objavio je na društvenim mrežama tekst o priznanju Makedonske pravoslavnce crkve – Ohridske arhiepiskopije navodeći šta bi moglo da se dogodi da SPC nije brzo preuzela inicijativu od Carigradske patrijaršije.
Tekst prenosimo u cjelosti.
„Ovakvim činom priznanja autokefalnosti „MPC-OA“ Srpska pravoslavna crkva je očuvala status Majke Crkve, ključan za dalju sudbinu ovakve akcije.
Da nismo ovako brzo, doslovno „u letu“, reagovali i preuzeli inicijativu od Carigradske patrijaršije, dogodilo bi se novo „začepljenje“ čitave situacije. Jer bi, onda, takvo priznavanje od strane za to nenadležne Crkve bilo, logično, odbijeno od ruske i drugih pomjesnih Crkava – i počeo bi novi raskol između Antiohije, Jerusalima, Aleksandrije, Moskve, Carigrada, Atine, Beograda, Sofije… a na ovu temu.
Potrla bi se tako ona istorijska odluka iz 1920. godine i dobijeni (pa i skupo plaćeni) carigradski „tomos“ iz 1922. o obnovi Pećke patrijaršije i isključivo našim ingerencijama na sve one oblasti koje su se tada ujedinile u SPC, sa jedinstvenim Sinodom, Saborom i patrijarhom. A Carigrad bi krenuo da se ponaša kao da i dalje ima ona prava kojih se odrekao prije sto godina.
To je bilo veoma važno, preduprediti kanonski haos zbog prijeteće odluke patrijarha Vartolomeja (gdje on počinje da sudi i djeluje tamo gdje za to nema nikakvih osnova), koja se nadnijela nad čitav pravoslavni svijet, a preko onog nevažećeg „priznanja“ iz Istanbula, datog nakon skoro već postignutog (diskretno vođenog) sporazuma SPC, kao Majke Crkve, i Makedonaca.
Makedonci nisu Srbi: tako se ne doživljavaju već dugo vremena (najmanje od 1945. i, posebno, titoističkih akcija rasrbljavanja i izbacivanja onog „ić“ iz prezimena tokom pedesetih godina) i ižive u svojevrsnom zamrznutom stanju. U procjemu između:
a) postojanja svog liturgijskog života (sa ozbiljnim Bogoslovskim fakultetom, obrazovanim monasima i vladikama, pa i vjerujućim narodom) i
b) tužne činjenice nepriznavanja sopstvene autonomije, a kamoli autokefalnosti od strane svih velikih Pravoslavnih Crkava bez izuzetka.
A Tito je odavno umro i oni su se našli zaglavljeni u političkom tunelu između nakadašnjeg stanja (Jugoslavija, SPC) i sve nedostižnije budućnosti: i kada je rijelč o Crkvi, ali i kada se govori o imenum, suverenitetu, njihovim problemima sa ujedinjenom albanskom manjinom (koja nezaustavljivo prerasta u većinu=.
Više ne živimo u vrijeme srednjevjekovnog srpskog carstva, nije to ni slavna 1912. godina (kada smo bili na korak od velikog uspjeha na svim poljima), pa je od fatalnog 1. decembra 1918. uslijedio i serijski niz srpskih neuspjeha i samoubilačkih poteza.
Svaki taj naš pogrešni korak je odradio svoje, pa su ponovo Turci, Grci i Bugari umiješali svoje prste (interese) na ovako im prepuštenom makedonskom prostoru. Sa sve jezivim titoističkim finalom na kraju ovog sveukupnog srpskog poraza (u dvadesetom vijeku), od koga se tek od skoro oporavljamo i lagano ponovo uzdižemo (na nesreću, ovako tragično posvađani i razjedinjeni).
I na tom novom početku srpske suverenosti, i Crkva raščišćava nagomilane probleme (sitacija u Crnoj Gori, problemi sa američkim eparhijama SPC, pa sa raskolnicima pobunjenim protiv svoje rođene Crkve i sveštenstva, sa teološkim modernistima i, istovremeno, kvazi-zilotima, na drugoj strani istog problema), a sa medijima i društvenim mrežama okrenutim ubjedljivo protiv Crkve.
Jedino je ova naša, tek uspravljena srpska država uz nju, u bratskom savezničkom dijalogu o budućim vremenima i zajedničkim iskušenjima.
Rusi i Rusija su sve vrijeme uz našu Crkvu i s njihovom saglasnošću mi rješavamo „makedonsko pitanje“. I ne samo njihovom, već ogromne većine pomjesnih Crkava, koje su ovih dana, sve, zainteresovane da SPC dovoljno brzo i vješto spriječi još jedan simbolički puč od strane Carigradske patrijaršije (prethodni je bio u vezi Ukrajinske Pravoslavne Crkve). Da ne bude zabune po ovom pitanju.
To ćemo svi ubrzo i konkretno vidjeti i uvjeriti se da jeste zaista tako. Da ne bi opet dezorijentisana grupa „rusofilskih“ aktivista zloupotrebljavala rusku Crkvu, pričajući neistine o njenoj tobožnjoj „neusaglašenosti sa našom Crkvom i srpskim patrijarhom“ (tamo rado viđenim i veoma poštovanim).
Uostalom, za nekoliko dana počinje veliki Sabor RPC u Moskvi pa ćemo vidjeti da je sve baš ovako kako pišem.
Ta laicima skoro nevidljiva dimenzija unutarcrkvene diplomatije (i „duhovne geopolitike“) je u ovom slučaju ključna i sigurno najvažnija.
Ne samo Carigradska patrijaršija, već i Bugari imaju neskrivene pretenzije kada su Makedonci u pitanju.
I ovakvim vraćanjem na „originalna podešavanja“ (kroz odlučujuću ulogu isključivo SPC kao Majka Crkve) sprječavaju se i negativni efekti njihovih vjekovnijh pokušaja da „bugarizuju“ ljude u Makedoniji. Time se nastavlja naš plodni uticaj iz davnih vremena, sa novim sferama mogućih kontakata i saradnje.
Sve do prije neki dan su pravoslavni ljudi u Makedoniji imali tragičnu poraznu situaciju nemogućnosti opštenja sa drugim (suverenim) pravoslavnim Crkvama. I sve što su radili imalo je na sebi taj duboki ožiljak neprihvaćenosti.
Sada je, odjednom, sve drugačije, i, kao posljedica, formira se opet ono nekadašnje prijateljstvo između njih i nas. Zajedničke brige zbog velikoalbanskih pretenzija su sve veće i ozbiljnije i to postaje jedan od argumenata srpsko-makedonskog zajedništva i prijateljstva, samo ovog puta bez ikakvog nametanja i uslova na bilo kojoj sada ravnopravnoj strani (bez jugoslovenstva, srbofobije i drugih iskušenja).
Zbog toga ćemo sigurno uspjeti da pomažemo jedni drugima, ali i da pokažemo poštiovanje prema svemu nam važnom, a do sada teško mogućem.
Spomenici srpskim junacima iz Balkanskih ratova će dobiti nove zaštitnike iz redova Makedonaca što su onako oduševljeno i svesrdno aplaudirali srpskom patrijarhu u hramu Svetog Klimenta u Skoplju.
Toliko za početak.
Malo li je?
Od sada će naši sveštenici i vladike opet moći da vrše bogosluženja u prelijepim, drevnim hramovima o kojima su govorili Sveti Vladika Nikolaj blaženi Mihailo Pupin, pa mučenik Grigorije Božović, prepametni Milan Kašanin, hrabri Stanislav Krakov… I to uz prijateljsku podršku Makedonaca.
Pa ćemo i svi mi moći da učestvujemo na ovim luturgijama, bez zazora i spornih momenata…
Da ne govorimo da se tako otvara fenomenalna mogućnost zajedničkog njegovanja uspomene na boravak Nikolaja Velimirovića na Ohridu (i na njegove čudesne „Molitve na jezeru“) i na dobročinstva Mihajla Pupina (njegovo čuveno crkveno zvono darovano Ohridu odmah posle Prvog svjetskog rata).
Sada su to stvari zajedničkog nasleđa.
Opšta rusofobija je postala mračna sijenka nad Evropom, pa je tako dobro da postoji mogućnost pozitivnog i spontanog uticaja srpske privrženosti pravoslavnom Slovenstvu i Rusiji na našu braću u Makedoniji.
Otvoreno je novo poglavlje unutar balkanskih odnosa, ne samo našeg i makedonskog naroda. I isključena je omrazica, odbačeno lukavstsvo i bitno smanjeno nepovjerenje između „nas“ i „njih“.
Prošlost će sada biti razlog saradnje, a ne užasnih primjera nepoštovanja.
Projaviće se i ideja pravoslavnog slovenskog bratstva (bez nametanja ideje „ko je važniji“) i to će biti dobro i za našu dušu, a ne samo za našu braću iz Makedonije.
I sve što nas spaja će srećno nadjačati sve ono što nas dijeli i razdvaja, a da pritom niko ne žrtvuje svoj ponos, svoj identitet i spostvenu suverenost u životu, izborima i odlukama.
Sloboda i bratstvo u Hristu. Pa onda i u istini, ako Bog da.
Pitanje Kosova i Metohije je isključivo pod nadležnošću srpske države i srpske Crkva. Pa će tako biti i ubuduće, do kraja vremena i Drugog Hristovog Dolaska.
Teškoće su velike, a i ponovo su nas, silom (posle bombardovanja 1999), okupirali Amerikanci zajedno sa albanskim pijunima iz Prištine. I to je samo još jedno iskušenje iz koga ćemo se izbaviti strpljenjem, rodoljubljem (prema našem narodu, Crkvi i državi) i disciplinom…
Ali, neće biti tako dovijeka. Daće Bog i sreća junačka da stvari dođu u vječni poredak duhovne, istorijske pa i pravne istine. A Carigradska Patrijaršija svim ovim je dodatno izgubila na svojoj vješto građenoj iluziji kako ona navodno „može da upravlja“ na duhovnim teritorijama koje su dobile punovažno pravo da same odlučuju shodno postojećem poretku.
A tu je Srpska pravoslavna crkva, u slučaju Kosova i Metohije, jedino nadležna.
Baš kao i kada je riječ o bratskoj nam Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini (sa našom Republikom Srpskom) i svim drugim oblastima naše ujedinjene Crkve (Pećke i Beogradske Patrijaršije).
Da ponovo ne krenu da mute bistru vodu određeni politikantski krugovi kojima ništa nije sveto, pa ni sopstvena Crkva i država. Mutikaše, kako ih oduvijek naziva naš narod, ostaće praznih ruku i neće uspjeti da nas razjedine i, po ko zna koji put, posvađaju…
(Sputnik/Borba)
Jedina realna i tačna tvrdnja u ovom tekstu je da Makedonci nijesu Srbi, odlukom patrijarha Pomfritija i njegovog sabora nijesu to više ni duhovno, a nijesu odavno bili ni etnički, lingvistički, politički… Argument da se ovim stalo na kraj Vartolomejevom nastojanju da od jedne SPC napravi dvije crkve je smiješan i infantilan pokušaj političke sanacije istorijskog poraza SPC-a po pitanju Makedonije, jer je to ravno argumentu da se SPC samoubila da joj drugi ne bi pucao u grudi. Infantilno do zla Boga. Uostalom, ko garantuje da Vartolomej neće isto uraditi sa teritorijom SPC u Hrvatskoj, Kosovu, Bosni i Crnoj Gori? Naravno da nema garancija. I da budem krajnje eksplicitan, iako nijesam pristalica Dedeićeve paracrkve, ako je Makedonija dobila autokefalnu crkvu Crna Gora onda to zaslužuje hiljadu puta više, a Pomfritije joj je upravo dao argument u ruke s kojim samo budala ne bi dobila tomos od Vartolomeja. Srećni vam novi raskoli gospodo iz SPC!
Još da se osvrnem na pitanje slovenskih pravoslavnih crkava i grčkih pravoslavnih crkava. Priznanjem Makedonske pravoslavne crkve pod ovim imenom i u ovim granicama gurnut je prst u oko bratskoj i principijelnoj Bugarskoj patrijaršiji, ali i Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Jer, SPC i MPC postaju najobičniji sateliti u rukama američke duboke države i Vartolomejevog novog papstva kao raskolničkog palog pravoslavlja. To će biti i buduća autokefalna crkva u Crnoj Gori, na Kosovu, BiH, Hrvatskoj, kao duboko međusobno konfrontirane raskolničke strukture, posvađane i suprotstavljene velikom pravoslavnom slovenskom svijetu, oličenom u Ruskoj, Bugarskoj pravoslavnoj crkvi i ostalim slovenskim crkvama.
Sto se tice autokefalne crkve u Crnoj gori to moze biti samo Mitropolija Crnogorsko Primorska , a za to je imao snage Mitropolit Amfilohije ali Crnogorci su zvali Sotonom,
Joanikije nema moci i snage za to a ni zelje .
A Miras je rascinjen i vodi karnevarlsko udruzenje.
Svi makedonski Svestenici su bili kanonski priznati.
Kakvi su ovi Vucicevi analiticari i Vucicevi politicari. Majko mila. Nevjerovatni su im argumenti. Znaci neko je htio da prizna Makedonsku crkvu, pa smo ih mi, da bi ih zeznuli, prvi priznali. Ovo bi bilo, kao recimo ja saznam da neko zeli da me likvidira, i da bih zeznuo zlocinca, skocim sa solitera. Sa ovakvim analiticarima i partijama kao sto su SNP. DF, sprskom narodu u Crnoj Gori prijeti lagano nestajanje.
Džaba se trudiš Bokane! I ti, i onaj raspali Raković, Pavić i ostali plaćeni analitičari. Svi ste vi dio samozvane političko-duhovne-inteleketualne elite koja gura srpski narod pod noge globalizma. I nemojte da nas pravite budalama. Nije problem biti dio nekog globalnog sistema gdje i mi imamo svoje mjesto. Ali, vi sve prodadoste, sve nam oteše, zauzvrat ništa za srpski narod. Gospod će vam suditi!
Pričajte što hoćete i pravdajte se kako hoćete,al ovo je jedna velika izdaja.
Svaki danom je sve jasnije zašto je blaženopočivši Mitropolit o određeni broj vladika poslije litijskog sabranja morali da se upokoje.
Evropa nema alternativu,a ni Hrista!!!
Svaka čast za tekst Bokane! Kamo sreće da među nama bude više mudrosti i osećaja za realnost.
Cuvaj nas Boze od sadasnjih SRBa kojima su usta puna Boga i SRBstva kojih se djelima odricu!
Bokan provaljen odavno. Puna usta pravde, nacionalnih interesa, a opravdava neke ocigledne izdaje od crkve, a sutra ce ovako da prica i za Crnu Goru, RS, i na kraju ce svi oni, zajedno sa njim. da opravdavaju i priznanje KIM uz neke floskule da je Srbija majka. KIM sestra, a RS cerka.
Lazne patriote sa budzeta.