Beograd i Priština postigli sveobuhvatni nesporazum: „Bomba vijest“

Kao da je bilo ko zna kada, a desilo se svega prije četiri dana, kad je odjeknula „bomba vijest“ da je EU pripremila konačan ultimatum za Beograd čija je suština: Priznati nezavisno Kosovo i omogućiti mu članstvo u Ujedinjenim nacijama.

To je, prema „ekskluznim saznanjima“ trebalo već da se obavi u četvrtak i da Srbija bude suočena sa jednim od najvećih izazova u savremenoj istoriji.

Naravno, od toga nije bilo ništa, ali je ostao eho u domaćoj i međunarodnoj javnosti da bi takav zahjtev Brisela i vodećih zemalja Evropske unije, u vidu famoznog „sveobuhvatnog sporazuma sa Prištinom“, mogao da bude isporučen Srbima uskoro.

Ko god da je smislio i pustio taj balon, sve strane su imale trening ili probu kako bi se ponašale ukoliko ta ucjena zaista bude pretočena u nekakav formalan uslov prema Srbiji.

Vijest o ultimatumu iz Brisela kojim se traži sveobuhvatni sporazum liči na probni balon kako bi se strane ponašale u slučaju da ucjena zaista bude isporučena Srbiji
EU je blago demantovala vijest, ostavljajući manevar da takva namjera zaista postoji, Priština je ponovila da bi oni samo o tome i da pričaju, a Beograd je jasno poručio da je to za srpsku stranu apsolutno neprihvatljivo.

Suštinska prepreka da do toga u budućnosti i dođe, zaista postoji, i nju bi sve strane trebalo da uvaže kao realnost i neminovnost.

Srbi i kosovski Albanci već su postigli istorijski, sveobuhvatni nesporazum. Srbi i kosovski Albanci imaju temeljni, civilizacijski spor, esencijalni razdor koji ne da ne može da se riješi „do četvrtka“ nego je pitanje da li može ikada.

Kosovski Albanci vjeruju da zločini njihove OVK moraju da budu nagrađeni dobijanjem države na teritoriji Srbije, Priština čak sprema zakon za zaštitu terorista, dok se Beograd suđenjima svojim generalima, komadantima i vojnicima, suočio sa počinjenim zlom i ne traži nagradu, ali ne odustaje od srca svog postojanja.

Kosovski Albanci ne mogu da ispune ni jednu jedinu od 60 obaveza koje su preuzeli u dijalogu sa Beogradom, a to je formiranje Zajednice srpskih opština na KiM, dok su Srbi već ispunili sve što je dogovoreno.

Kosovski Albanci ne mogu da poštuju ni aktuelni dogovor sa američkom Bijelom kućom da prestanu sa lobiranjem za priznanje njihove lažne države, dok je Beograd dosledno primijenio datu riječ da će prestati sa lobiranjem za povlačenje priznanja.

Da ne pričamo o tome da Srbi u kosovskim enklavama žive u jedinom rezervatu u savremenoj Evropi. Da su im i groblja vandalski uništena, a da svaki pokušaj povratka u svoj zavičaj biva dočekan porukama „dobrodošlice“ koje najavljuju zločin.
Da ne pominjemo to da su Albanci spremni da otmu istoriju, utamniče Nemanjiće, oskrnave svetinje i asflatiraju Dečane.

Srbi i kosovski Albanci imaju duboki, temeljeni, egzistencijalni, istorijski, antropološki, civilizacijski, natpolitički nesporazum. To ne može de se prevaziđe i riješi ni vjekovima, a kamoli „do četvrtka“.

Nema te sile, vojne, političke, regionalne, globalne, koja može natjerati nekog srpskog lidera i narod da pristanu na odustajanje od Kosova i Metohije, kako bi dobili obećanje da će jednog dana ući u EU.

Zato, ako postoji taj ultimatum Brisela, ako je već napisan i čeka pogodan trenutak da bude izvađen iz neke fioke i uručen Beogradu, dobro je da se zna da je taj papir „mrtvorođen“.

Dok se ne prevaziđe sveobuhvatni istorijski nesporazum Beograda i Prištine, niko ne bi smeo ni da pomisli da bi ovaj veliki međunacionalni spor mogao da se reši – do četvrtka.