Bazdulj: Rebeka Vest je bila zaljubljena u Jugoslaviju

Petu po redu tribinu u okviru serijala „Svjedoci Atlantide“, Muharem Bazdulj je posvetio Rebeki Vest i njenom najpoznatijem djelu koje je dalo naziv ovom predavanju. Žena koja je dobila plemićku titulu i koju je časopis Tajm proglasio najvažnijom britanskom književnicom, a Hari Truman najznačajnijom novinarkom, žena koju je Njujorker kao dopisnika poslao u Nirnberg za vrijeme suđenja nacistima i koja je slovila za jednog od ozbiljnijih kandidata za Nobelovu nagradu, svoje najpoznatije djelo, putopis „Crno jagnje i sivi soko“, smjestila je u Jugoslaviju.

Kako Bazdulj navodi, ova knjiga puna evokativnih detalja „simbol je potpune zaljubljenosti Rebeke Vest u Jugoslaviju“, koju je od 1936. do 1938. posetila čak tri puta. Ona piše o nužnosti stvaranja zemlje čije je izbjeglice za vrijeme rata čak smeštala na svom imanju, ali i javno iskazuje razočaranje i nezadovoljstvo prema svojoj otadžbini uvidjevši promjenu britanske politike.

Rebeka Vest je pseudonim Sisili Izabel Ferfild, koja je zahvaljujući roditeljima umjetnicima odmalena prisustvovala intelektualnim debatama. Pseudonim koji je još kao glumica izabrala nije slučajan – Bazdulj ističe kako je preuzela ime jedne Ibzenove junakinje, „mlade buntovne žene“. Kao veoma mlada književna i pozorišna kritičarka, Rebeka Vest piše negativan tekst o bardu engleske literature, H. DŽ. Velsu, koji će se pokazati kao presudan – nedugo potom oni stupaju u desetogodišnju ljubavničku aferu u kojoj im se rađa sin Entoni.

Rebeka Vest je važila za neku vrstu „intelektualne zavodnice“, budući da su njeni kasniji partneri bili poznati umetnici, poput Čarlija Čaplina.

Muharem Bazdulj je naziva „amblematskom figurom žene pisca“ i ističe kako je za život Rebeke Vest veoma važan bio njen specifični antikomunizam, što je doprinijelo prećutkivanju, odnosno, neprevođenju putopisa u Jugoslaviji sve do devedesetih godina prošlog vijeka, kada je to prvi fragmentarno učinio Nikola Koljević.