Arcah šaptom pade: o Zavjetu i sudbini naroda

0

Piše: Darko Đogo

Pitam se šta sada radi taj moj jermenski poznanik.

Nismo imali priliku da postanemo prijatelji – sreli smo se samo na jednoj od bezbroj sarajevskih konferencija o miru i pomirenju kojima su stranci pravdali svoje budžete i predrasude o Istoku sredinom dvijehiljaditih.

Kada nas je riđokosa Amerikanka zamolila da otpjevamo nešto što kazuje našu bol, taj kovrdžavi, arhetipski Jermen zapjevao je grleno ali melodično neki kavkaski zov od kojih se svima ježila koža. Objasnio nam je da je po srijedi pjesma kojom se Jermeni sjećaju Ararata, svete gore i zazivaju dan kada će on opet zasijati u sjaju. Neka jermenska verzija „Onamo, `namo“.

Nismo uspjeli da se sprijateljimo, iako smo još neko vrijeme bili u kontaktu. Od njega sam preuzeo da Nagorno-Karabah nazivam Arcah. Putovao je po svijetu moj poznanik, sa stipendije na stipendiju, noseći sa sobom zov Ararata, dijeleći, kada je to trenutak nalagao i poneku politički korektnu izjavu ili status, ali ne zaboravljajući svoj jermenski identitet.

Zalog budućih pokoljenja

Jermeni su se mnogima od srpskih zaljubljenika u taj drevni narod činili kao savršeni Srbi: iako dohalkidonci (mijafiziti), kulturno su bliski Pravoslavlju, stradali su u užasavajućim razmjerama početkom 20. vijeka. I sami su svedeni na samo djelić svog negdašnjeg etničkog prostora. Za razliku od Srba, politički su uspjeli da artikulišu svoja masovna stradanja u rezolucije o genocidu nad njima u brojnim parlamentima kolektivnog Zapada, a njihova dijaspora se dobro inkorporirala u svako društvo i političku strukturu ma gdje da su se našli ne gubeći iz vida svoj jermenski identitet.

Jermeni su takođe zavjetni narod, koji se sjeća svoje negdašnje slave i stradanja i koji, kako bi se danas reklo, „njeguje kulturu sjećanja“. Sve do katastrofe iz 2020. činilo se da je ratnički duh tog naroda i sve navedeno više nego dovoljno da obezbjede njegovo postojanje u nepriznatoj Republici Arcah (Nagorno-Karabah). Ipak, pokazalo se da kultura sjećanja i politička umješnost nisu dovoljni faktori otpora tamo gdje kulturne promjene dovode do gubitka zavjetne svijesti.

Možda se čini da su ta dva pojma prosto dva naziva za istu stvar, ali teško da stvari stoje tako. Ono što im jeste zajedničko mogli bismo nazvati snažnom usmjerenošću na stradanje u prošlosti, ali to još nije dovoljno da se Zavjet izjednači sa danas popularnom „kulturom sjećanja“.

Jer ono što razlikuje kulturu sjećanja (kao konkretnu kulturnu praksu) od zavjetne svijesti (kao cjeline samopoimanja) jeste obavezujući karakter Zavjeta. Možemo mi paliti svjeće za Krajinu, uzdisati zbog sudbine prognanih Srba – sve to sačinjava našu kulturu sjećanja ali pitanje stoji: šta smo mi to, svako od nas, konretno učinili da se stanje u mom biću, životu, porodici, narodu – promjeni?

Kultura sjećanja bez zavjetne svijesti samo je periodično naricanje kadro da nas više ubije u pojam, da bude neki oblik desničarskog defetizma nego što je ona – bez konkretne promjene u životu – zalog budućih pokoljenja. Pomen žrtvama ne treba da bude kraj sjećanja, jedan dan i nešto emotivnog angažmana posvećenog stradalima – jer ako pomen to i samo to jeste, onda je on konačni i završni cilj, uvod u pomen čitavom narodu.

Živjeti ono što osjećamo

Sjećanje na Krajinu ili na pogrome kosovskih Srba, na iseljavanje sarajevskih Srba, na genocid nad srpskim narodom u Drugom svjetskom ratu i na hristoliku žrtvu Srbije u Velikom ratu – šta su one u nama od dana do dana, u našoj svakodnevici, u našim odlukama velikim i malim, u načinima na koje živimo, rađamo i vaspitavamo djecu, šta Košare ili Medački džep znače za nas kada raspravljamo komšijske raspre i slavimo krštenja kumovima?

Između „kada čujem Baju hvatam se za kalašnjikov“ i „sve je izgubljeno, ne vrijedi ni pokušati“ stoji čitav naš život, stoje sve ono što smo pozvani da budemo i ostvarimo kako bismo uopšte bili ljudi i narod.

Svakako: dobro je biti svjestan svoje prošlosti – ali mjera „svijesti“ oduvijek je bila samo praksa, činjenje, sebepoimanje pretvoreno u konkretan život. Mi nismo navikli čak ni da aktivno reagujemo na direktne prijetnje: od pada Krajine naovamo, ne postoji nijedan srbofob u Sarajevu, Podgorici i Prištini da Srbima na Palama, u Nikšiću, Orahovcu nije pripretio „traktorijadom“. Mi se sablaznimo, poneko promrmlja neku riječ osude. Ali čitava politička (ne)kultura BiH, Crne Gore i „Kosova“ normalizovala je prijetnju novim etničkim čišćenjem kao polu-legitiman način komunikacije sa Srbima. Zašto? Zato što računa sa pasivno-folklornom jezom kao konačnom i jedinom srpskom reakcijom koja će da uslijedi. A o tome da će neko sistematski djelovati da organizuje srpsku prosvetu, društvo, privredu, vojsku na takav način da se Krajina ili Martovski pogrom ne ponovi – još nismo ni počeli govoriti.

Danas se o „kulturi sjećanja“ najčešće govori kao o preduslovu našeg sebepoimanja, vrlo često delegirajući „bavljenje“ našom prošlošću državi (tj. birokratijama Srbije, Srpske i Crne Gore), „Crkvi“ (= sveštenstvu), svakome čija bi to briga morala biti – prije nego što postane, po mjeri u kojoj to želimo, i naša. Tu se opet zavjetna svijest razlikuje od „kulture sjećanja“ tj. ona nadilazi „kulturu sjećanja“ onako kako Cjelina obuhvata i nadilazi jedan njen fenomen.

Jer zavjetna svijest može biti sasvim pojednostavljena i nedovoljno istorična – takva je bila i ostala kosovska zavjetna svijest od 1389. do 1918. Ona nije pamtila ni prednemanjićku prošlost, vrlo često nije „adekvatno“ smještala istorijske uloge pojedinih aktera, neke je sasvim zaboravljala, poznavala arhetipske figure za koje nemamo istorijsku potvrdu da su ikada živjeli. Pa ipak, ta guslarska, epska, zavjetna svijest umjela je da obilježi čitav život, da bude metafizika i etika, teologija i politika čitavih pokoljenja srpskog naroda.

Danas se često čuju prigovori o tome kako određeni događaj nije zaslužio odgovarajuće mjesto u našoj kulturi sjećanja. Pritom se zaboravlja da zavjetna svijest nije puki zbir svih pojedinačnih i svesrpskih trauma (kojih zaista nije malo) već perspektiva koja obasjava smisao života i stradanja i surduličkih i veličkih i jasenovačkih mučenika, i onih stradalih u Aradu (1914-1918) i u Jošanici (1992). Ali najprije i najvažnije: Zavjet nam je nekada govorio – a trebalo bi da to i danas čini – kako živjeti ono što osjećamo. Jer osjećati bez svijesti, osvijestiti bez prakse, djelovati bez napora i žrtve – znači ne samo prosipati energiju sada, već tim prosipanjem učestvovati u budućoj tragediji.

Pitanje svih pitanja

Mi smo na izvjesnoj klackalici. U nama je i dalje zapreten zavjetni sloj, on iz nas i za nas djeluje ponekad u eruptivnim i intuitivnim oblicima koji govore o dubinama na kojima se i danas nahodi. Sa druge strane, snažno nasukani na civilizaciju potrošnje, mi trošimo i sebe, svoje živote, snage, ljubavi, čežnje – bez svijesti o smislu trošenja, zaboravivši zov samoodržanja koje takođe potrebuje da se živi i umire za druge da bi se uopšte moglo živjeti kao čovjek.

Postmoderna kultura sebičnosti razdvojila je ono dvojedino iz Ršumovih stihova: domovina tj. otadžbina bi trebalo da se brani „lepotom“ ali nikako životom (medijski tretman koji su banjski stradalnici dobili unutar same Srbije govori nam koliko je sablažljiva tako jednostavna životna istina o životima kojima je plaćeno sve ono što se nesumnjivo brani i lepotom). Razdvojeni, smisao i sadržaj našeg života krune se i osipaju po onoj biblijskoj istini da onaj ko želi da sačuva život svoj – izgubiće ga a onaj ko bude spreman da da život – naći će ga (Mt 16,24). Možemo i svi pojedinačno i čitav narod da bježimo od pitanja, no ono i dalje stoji iz usta Bogočovjekovih: „šta će čovjek dati u zamjenu za život svoj?“ (Mt 16,26)

Jermenski narod nije uspio da sve svoje resurse, moćnu i uticajnu dijasporu, multivektorsku politiku, kulturnu nedolučnost, sintezu melanholije zbog stradanja i popularnost Kardašijana stavi u funkciju prostog održanja Arcaha. Na pitanje „zašto uopšte Arcah a ne radije ništa?“ – jermenski drevni i stradalni narod nije našao snage da počne da odgovara.

Mi smo jednom pali na pitanju „zašto Krajina a ne radije ništa?“ To se pitanje sada postavlja o postojanju srpskog naroda na Kosovu i Metohiji. Iako se možda nekome ne čini – to pitanje jeste pitanje „zašto uopšte Srbija a ne radije ništa?“ Samo malom broju ljudi bi svakako bilo draže da je na njenom mjestu ništa. Nekima od nas je važno da ovaj narod postoji taj i takav kakav jeste – srpski. Kao i u slučaju Jermena, i svakog drugog naroda na Božijem svijetu, odgovor će dati ono što budemo činili.

Ni najmelanholičnija melodija o Araratu, koju, ubijeđen sam, i sada pjeva moj poznanik, na nekoj od vječitih stipendija, neće spasiti ljude koji ostavljaju jermensku Krajinu i Sarajevo i idu za Jerevan.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici „Drugi pišu“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.