Anatomija afere „Telekom”: Od američkih milionskih kazni do crnogorskih oslobađajućih presuda

Afera „Telekom” predstavlja jednu od najvećih i najdugovječnijih korupcionaških i političkih afera u modernoj istoriji Crne Gore. Ona je simbol onoga što se u javnosti često naziva „pljačkaškom privatizacijom”, gdje su državni resursi, prema optužbama, prodati pod sumnjivim okolnostima uz isplatu milionskog mita visokim državnim funkcionerima i sa njima povezanim licima.

Podsjetimo, ova afera ponovo je pod lupom javnosti nakon što je Vrhovni sud Crne Gore odbacio kao nedozvoljen zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je podnijelo Vrhovno državno tužilaštvo u predmetu poznatom kao „Telekom“, a kojim je traženo preispitivanje odluke Vijeća Višeg suda u Podgorici u postupku protiv Mila Đukanovića, Ane Đukanović, Veselina Barovića, Olega Obradovića, Damjana Hoste i Tomaša Marvaia.

Kako je sve počelo? Privatizacija i američka istraga

Vlada Crne Gore je 2005. godine prodala većinski paket akcija (oko 51%) tadašnjeg državnog preduzeća Telekom Crne Gore kompaniji Mađar Telekom (Magyar Telekom), koja je u vlasništvu njemačkog Deutsche Telekom. Mađari su za većinski paket platili 114 miliona evra. Pored toga, obavezali su se da otkupe i akcije manjinskih akcionara.

Iako je sama privatizacija tada predstavljena kao veliki uspjeh, ubrzo su isplivale sumnje da je iza kulisa odigrana ozbiljna korupcionaška šema.

Afera vjerovatno nikada ne bi dobila ovakav efekat da se u priču nije uključila Američka komisija za hartije od vrijednosti (SEC) i Ministarstvo pravde SAD. Pošto su akcije Dojče Telekoma listirane na američkoj berzi, američki organi su imali nadležnost da istraže poslovanje njihovih ćerki-kompanija.

Krajem 2011. godine, Mađar Telekom i Dojče Telekom su pristali da plate kaznu od 95 miliona dolara u SAD kako bi obustavili krivični postupak zbog podmićivanja državnih funkcionera u Makedoniji i Crnoj Gori.

Šta je SEC otkrio o Crnoj Gori?

Prema američkoj tužbi, četiri menadžera Mađar Telekoma su preko lažnih konsultantskih ugovora isplatili ukupno 7,35 miliona evra mita crnogorskim zvaničnicima kako bi olakšali kupovinu Telekoma pod povoljnim uslovima.

Američki istražitelji su korupciju podijelili na nekoliko krakova, ali je najveću pažnju javnosti privukao tzv. „Sigma” ugovor.

Korupcija preko fiktivnih ugovora – Oko 2,32 miliona evra isplaćeno je preko konsultantskih ugovora za navodne usluge restrukturiranja kompanije, koje nikada nisu obavljene.

Uloga „sestre” –  SEC je u zvaničnim dokumentima naveo da je dio tog novca isplaćen „advokatici, sestri najvišeg zvaničnika crnogorske vlade u to vrijeme”. Crnogorska opozicija i javnost su u tome odmah prepoznali Anu Đukanović (tada Kolarević), sestru tadašnjeg premijera Mila Đukanovića. Ona je ove optužbe oštro demantovala, tvrdeći da je pružala stvarne i legalne advokatske usluge.

Dok je u Americi slučaj zatvoren priznanjem krivice i plaćanjem kazne, u Crnoj Gori je pravosudni proces imao potpuno drugačiji tok, koji je u javnosti često opisivan kao „opstrukcija i zataškavanje”.

Specijalno državno tužilaštvo (SDT) je nakon višegodišnjeg pritiska javnosti podiglo optužnicu samo protiv bivših čelnika Telekoma – Olega Obradovića i Miodraga Ivanovića. Oni su se teretili da su zloupotrijebili položaj i oštetili kompaniju za 2,3 miliona evra u korist kompanije „Rauter”.

U maju 2022. godine, Viši sud u Podgorici oslobodio je Obradovića i Ivanovića optužbi, navodeći da nije dokazano da su izvršili krivično djelo. Apelacioni sud je kasnije tu presudu potvrdio. Političari i članovi porodice Đukanović nikada se nisu našli na optužnici crnogorskog tužilaštva, što je izazvalo oštre kritike Evropske unije i domaćeg civilnog sektora (poput MANS-a).

Zašto se ovo smatra modelom „pljačkaške privatizacije”?

Postoje brojni elementi koji su u javnosti itekako sporni a koji mogu imati elemente afere te kako je to uticalo na Crnu Goru. Prvenstven, može se govoriti o ekstraprofitu za strance imavši u vidu da je Telekom bio tzv. „zlatna koka“, faktički monopolista na tržištu fiksne telefonije i interneta koja je državi donosila ogroman profit a prepušten je strancima pod sumnjivim okolnostima.

Slučaj je, sudeći po mnogima iz javnosti, pokazao da crnogorsko pravosuđe nije imalo snage (ili političke volje) da procesuira visoku korupciju, čak ni kada su svi dokazi stigli „na tacni” iz SAD. Nakon privatizacije, inače su uslijedila masovna otpuštanja radnika iz Telekoma, a milionski profiti su umjesto u budžet Crne Gore počeli da se odlivaju u inostranstvo.

Danas se afera Telekom u Crnoj Gori koristi kao školski primjer kako je tranzicija 2000-ih godina korišćena za prelivanje državnog bogatstva u privatne džepove, uz potpuni izostanak krivične odgovornosti za političku elitu koja je taj proces vodila.