U domaćem političkom diskursu već godinama se ponavlja narativ o „izolovanom diktatoru“ kojem, navodno, prijeti međunarodna blokada i diplomatska usamljenost. Riječ je o propagandnoj konstrukciji koja, iako efektna za unutrašnju upotrebu, ne stoji pred osnovnim činjenicama realne politike.

Aleksandar Vučić, politički akter kojeg kritičari redovno etiketiraju kao diktatora, u praksi ima otvorena vrata gotovo svih relevantnih svjetskih centara moći: od Vašingtona, preko Moskve i Pekinga, do Brisela, Pariza, Abu Dabija i Tokija. Činjenica da ga istovremeno primaju, sa njim pregovaraju i njeguju odnos i Zapad i Istok, i demokratski i autoritarni režimi, jasno pokazuje da međunarodni sistem nije nimalo crno-bijel, niti da je kriterijum „demokratska legitimnost“ presudan faktor za diplomatski tretman.

Realpolitika nad moralizmom

Međunarodni odnosi funkcionišu po logici interesa, a ne po moralnim kvalifikacijama. Stabilnost Balkana, energetski projekti, infrastrukturne investicije, pa i vojno-bezbednosna pitanja – to su razlozi zbog kojih se sa Vučićem razgovara.

Vašington i Brisel, bez obzira na retoričke razlike, u njemu vide garanta stabilnosti u regionu. Moskva i Peking u njemu vide partnera koji otvara prostor njihovom prisustvu u Evropi. Abu Dabi i Tokio prepoznaju ekonomske i infrastrukturne prilike.

Drugim riječima, ono što se u domaćoj političkoj borbi opisuje kao „izolacija“ zapravo je suprotno: Vučić koristi višestruke kanale i uspješno igra na karti multipolarnosti. To je ono što se u teoriji naziva balansiranjem između velikih sila.

Dosljednost kao iritacija

Jedan od paradoksa u slučaju Aleksandra Vučića jeste da ga međunarodni akteri uvažavaju, dok ga domaći kritičari osporavaju upravo zato što vodi stalnu, dosljednu politiku. On ne mijenja pravac pod pritiscima, već održava liniju balansiranja – dovoljno blizu Zapadu da ga ne otpišu, a dovoljno otvoren prema Istoku da ga ne mogu ignorisati.

“Diktator” na međunarodnom balu?

Ako „diktatora“, kako ga nazivaju protivnici, redovno primaju američki predsjednici i evropski lideri, ako ga dočekuju u Kremlju i Pekingu, ako ga uvaže i u arapskom svijetu i u Aziji – kako onda izgledaju oni političari koji se nazivaju demokratama, ali ih niko ne prima niti s njima iko ozbiljno razgovara?

Na međunarodnom planu, ono što odlučuje nije ocjena „demokratije“ već kapacitet da se bude faktor. A Vučić to jeste – faktor kojeg niko ne može zaobići.

Propaganda za domaću upotrebu

Priče o izolaciji služe samo za mobilizaciju opozicionog biračkog tijela, da bi homogenizovala svoje pristalice. Međutim, ozbiljna analiza mora razlikovati propagandu od realnosti. Realnost kaže: sa Vučićem razgovaraju svi, i oni koji ga kritikuju i oni koji ga podržavaju.

Pouka

Ako opozicija želi da bude kredibilna, neće jeftino graditi priču o „blokadi“ koja ne postoji. Jer lažima se ne dobijaju ni partijske karte, a kamoli izbori. Umjesto toga, mora da ponudi uvjerljivu alternativu – ne narativ o tome da je Srbija izolovana, već viziju o tome kako može biti bolje integrisana, demokratskija i pravednija država.

Tagovi