Bojim se da neću pretjerati ako budem rekao da su devedesetih najgore prošli Srbi, ali nisam siguran da se svojim položajem mogu pohvaliti Hrvati i muslimani. Bez sumnje, najbolje su prošli Slovenci, ocjenjuje istoričar Vasilije Krestić.
Nije lako dati precizne odgovore na pitanje kada je Srbiji bilo najbolje, a kada najgore u istoriji. Ali, bez sumnje, sve godine mira, bez pogibije, uvijek su bile bolje od ratnih godina, kaže istoričar i akademik SANU Vasilije Krestić, koji u intervjuu analizira ključne događaje i ličnosti iz istorije 20. vijeka i s početka 21. vijeka.
Da li je 20. vijek za Srbe bio izgubljen?
– Dvadeseti vijek je za Srbe bio izuzetno težak. Preživjeli smo balkanske ratove, Prvi svjetski rat, sa Albanskom golgotom, mnogim logorima širom Austrougarske u kojima se masovno umiralo, strahovitim zločinima austrougarske vojske koje je počinila po Srbiji, Drugi svjetski rat, propraćen krvavim građanskim ratom i međusobnim obračunima, genocid u Pavelićevoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Sremski front, razna i brojna komunistička zlodjela, u kojima Goli otok zauzima posebno mjesto, raspad Jugoslavije sa svima brojnim i teškim posledicama, kao što je etničko čišćenje Srba iz Hrvatske. Kad sve to, navedeno samo u najznačajnijim potezima, imamo u vidu, i kad se uzme u obzir činjenica da smo kao država mali, a kao nacija malobrojni, onda, svodeći račune, možemo reći da je za Srbe 20. vijek u znatnom smislu izgubljen.
Da li se slažete sa ocjenama da se Srbija nikada nije u potpunosti oporavila od gubitaka u Prvom svjetskom ratu, kada smo izgubili oko 1,3 miliona ljudi, što je trećina tadašnje populacije ove države?
– Sigurno je da tako veliki demografski gubitak nije bilo moguće lako i brzo nadoknaditi. Posledice tog gubitka ostavile su dugoročnog traga.
Kako danas gledate na Jugoslaviju? Je li ona bila uspješan projekat?
– Same činjenice da je Jugoslavija propala i način kako je propala, svjedoče o tome da, kako vi kažete, taj projekt nije bio uspješan. Međutim, ideje o stvaranju Jugoslavije, po mom uvjerenju, nisu za potcjenjivanje. Tvorci Jugoslavije imali su uzore u ujedinjenju Njemačke i Italije. Bila je to velika i zanosna, pa i obećavajuća ideja. Problem je bio u tome što tvorci Jugoslavije nisu dobro procijenili partnere s kojima su namjeravali da stvore zajedničku veliku državu. A partneri nisu bili dorasli, nisu sazreli za ostvarivanje te ideje. Na nju nisu pristali dobrovoljno, već po nuždi, zato što su bili prisiljeni situacijom u kojoj su se našli svršetkom Prvog svjetskog rata. Tako je ispalo da država nije građena na zdravim i čvrstim osnovama, nego, kako je napisao naš poznati pisac i diplomata Jovan Dučić, „na pijesku, a na pesku se ne grade ni pivare, a kamoli države“. Takva država, koja je izgrađena na pijesku, nije mogla da opstane, od prvog trenutka se ljuljala i bilo je samo pitanje dana kada i kako će se raspasti.
Da li mislite da je Memorandum SANU iz 1986. bio greška? Kad neko danas hoće da prozove SANU, odmah se pozove na taj dokument, u čijem ste stvaranju i vi učestvovali. Čak neki tvrde i da je memorandum kasnije bio „Miloševićev nož za klanje Jugoslavije“.
– Uopšte ne mislim da je pojava Memoranduma SANU bila greška. Naprotiv, to je bila preka potreba iznuđena teškim stanjem u kojem se našla Srbija. Istina je da i danas ima onih, rekao bih, zadrtih, kratkovidih i nedobronamernih, koji upiru prstom na Akademiju i na memorandum, a da taj tekst nisu pročitali, pa iz njega iščitavaju i ono što u njemu nema. Milošević nije imao nikakvog dodira s nama koji smo pripremali memorandum. To je prljavo podmetanje koje ima cilj da obezvredi i SANU, i memorandum, i Miloševića.
Da li je raspad Jugoslavije mogao da bude drugačiji, je li morao da bude krvav?
– Bilo bi dobro da je bilo drugačije, bez prolivanja krvi, civilizovanije i kulturnije, onako kako se raspala Čehoslovačka. Međutim, mi u Jugoslaviji nismo ni Česi ni Slovaci. Kod nas su međunacionalni odnosi, još od kraja XIX vijeka, bili veoma zatrovani. O tome imamo uvjerljivo svjedočanstvo zabilježeno u knjizi „Politička povijest hrvatskog naroda“, koju je napisao hrvatski istoričar dr Pero Gavranić i objavio je u Zagrebu 1895. Gavranić je u toj knjizi tvrdio da „danas zacijelo nema nigdje u Evropi među raznojezičnim narodima veće mržnje nego što ovđe u nas obstoji među istojezičnim Hrvatima i Srbima. Ta je mržnja, doduše, nezgodna, ali je vrlo razumljiva. Težnja hrvatska i težnja srpska ne bori se, doduše, oružjem u ruci, jer takve nam borbe ne bi dozvolili naši sadašnji gospodari, ali zato borba i te kako postoji, i to podmukla, potajna, gadna borba jedne egzistencije protiv druge, jednog pojedinca protiv drugoga, bez počinka, bez kraja i konca. Da bi mi Hrvati imali svoju nezavisnu državicu kao Srbi, i da se ne bi trebali ni od koga bojati, buknuo bi zacijelo rat između Hrvata i Srba, i taj bi svakako bio najpopularniji.“ Istorijski događaji koji su se zbili od 1941. do 1945, i od 1991. do 1993. u svemu su potvrdili ocjene Gavranića izrečene 1895. Oba puta kada su Hrvati stekli „svoje nezavisne državice“, došlo je, kako je Gavranić i predvidio, do krvavog pira u kojem su žrtve bili Srbi. Mržnja protiv njih ispoljena je tada na najbrutalniji način. U takvoj situaciji, pri takvom stanju i toliko silnoj, rekao bih, patološkoj mržnji, miran razlaz, bez krvi, nažalost, nije bio moguć.
Ko je najgore prošao devedesetih, narodski rečeno – ko je izvukao najdeblji kraj?
– Bojim se da neću pretjerati ako budem rekao da su najgore prošli Srbi, ali nisam siguran da se svojim položajem mogu pohvaliti Hrvati i muslimani. Bez sumnje, najbolje su prošli Slovenci.
Istorijski gledano, šta je 1995. bila hrvatska akcija „Oluja“ i protjerivanje više od 220.000 Srba iz Hrvatske?
– Kad se ima u vidu činjenica da je jedan od osnovnih dugovečnih državnih i političkih ciljeva Hrvata stvaranje svoje posebne, nezavisne, što veće, etnički čiste i rimokatoličke države, onda je protjerivanje Srba iz Hrvatske značajan korak bliže ostvarenju toga cilja. Ono što je, u skladu s tim ciljem, stvaranje etnički čiste i što je moguće više rimokatoličke hrvatske države trebalo ostvariti počinjenim genocidom u Pavelićevoj NDH, ostvareno je „Olujom“. Hrvati su se „Olujom“ oslobodili Srba, koje su tretirali kao remetilački faktor u ostvarivanju njihovih geopolitičkih planova. Ne treba sumnjati da će ih taj njihov uspjeh ohrabriti u nastojanjima da, posle stvaranja etnički čiste, stvore i „veliku Hrvatsku“, kojoj su i u ranijoj i novijoj istoriji težili gotovo svi značajniji hrvatski političari.
Naslov jedne vaše knjige je „Genocidom do velike Hrvatske“…
– Mene je, kao istoričara, ali i kao čovjeka, od samog početka bavljenja istorijom, proganjalo pitanje: kako je moguće da se u dvadesetom vijeku desi tako strašan genocid koji se dogodio u Pavelićevoj Nezavisnoj Državi. Želio sam da saznam zašto se to desilo, gdje su koreni hrvatske genocidne politike, kad oni nastaju, ko su njeni tvorci i koji su njihovi ciljevi. Na sva ta pitanja, i neka druga koja su s njima u neodvojivoj vezi, dao sam uvjerljive i neporecive odgovore. Knjiga je doživjela pet izdanja na srpskom, dva na engleskom, jedan na francuskom i na ruskom jeziku. Do danas niko nije uspio da ospori moje dokaze, iako je bilo i još uvijek ima onih koji nisu spremni da se saglase s mojim tumačenjima, ali nemaju činjenice kojima bi mogli da ospore ono što sam napisao.
Svjedoci smo upornih pokušaja revizije istorije i kad je riječ o Jasenovcu.
– Tužno je to što se u poslednje vrijeme događa od jednog manjeg broja srpskih istoričara i jednog sveštenog lica, koje se, bez naučnog dela o genocidu, proglašava stručnjakom za genocid. Bez bilo kakvih novih pouzdanih izvornih dokaza, a zanemarujući one koji postoje i koji se od ozbiljnih naučnika ne bi smijeli zaobilaziti, pokušavaju da smanje broj postradalih u Jasenovcu, ali i u čitavoj NDH. Ti pokušaji nemaju naučnu osnovu. Oni su čisto političkog karaktera, ali se zaogrću u naučnu oblandu. U svakom slučaju, smanjivanje, kao i povećavanje srpskih žrtava genocida bez dokaza ne samo da je neozbiljna i neodgovorna rabota već je i nemoralan čin koji zaslužuje osudu.
Pokušaje falsifikovanja istorije imamo i na Kosovu (i Metohiji), gdej se uporno radi na otimanju srpskih svetinja…
– To što rade Albanci na Kosovu (i Metohiji) je primitivna i drska, ali veoma providna otimačina. Svojim brojnim monografijama, zbornicima radova i izložbama SANU je naučno osporila sve albanske pljačkaške namere.
Je li Kosovo (i Metohija) izgubljeno za Srbiju?
– Nikad se nisam kolebao po pitanju toga da li je Kosovo (i Metohija( izgubljeno za Srbiju. Nije i neće biti izgubljeno dokle god ga se Srbi, ne daj bože, ne odreknu. Sada, posle slučaja koji se dogodio s Avganistanom, koji je dvadeset godina bio pod okupacijom, još više sam uvjeren da se Kosova (i Metohije) ne možemo i ne smijemo odricati, da će sadašnja njegova okupacija jednog dana prestati.
Kako gledate na donošenje zakona u BiH po kojem se zabranjuje negiranje (navodnog) genocida u Srebrenici?
– Riječ je o prvorazrednom nasilju, o nametanju jedne odluke koja je čisto političkog karaktera i sa jasnim antisrpskim ciljem.
Kako vam danas izgleda Crna Gora, 15 godina nakon proglašenja nezavisnosti?
– Moram reći da mi Crna Gora izgleda dozlaboga tužno i ružno. Proglašavati sankcije jednoj Rusiji, s kojom je Crna Gora bila vekovima višestruko vezana brojnim prijateljskim vezama, više je nego nemoralno. Priznavati državnost otcepljenom (tzv.) Kosovu više je nego sramno. Slaviti Sekulu Drljevića i slijediti hrvatsku ustašku politiku u Crnoj Gori je maloumno i suludo. Objava rata Srpskoj pravoslavnoj crkvi i suprotstavljati joj crkvu na čijem čelu je vjerski otpadnik Miraš Dedeić pravi je politički i moralni sunovrat. Suluda je antisrpska politika Mila Đukanovića, koja može dovesti do krvavog građanskog obračuna.
Da li možete ukratko da ocijenite istorijsku ulogu lidera SFRJ Josipa Broza Tita?
– O njemu nemam dobro mišljenje. Više sam nego siguran da će ga istorija sasvim razobličiti i pokazati sve rđave strane njegove ličnosti i njegove politike, posebno one koja se tiče Srbije i Srba.
A ulogu Miloševića i Koštunice, takođe jugoslovenskih predsjednika?
– Oni su se na čelu srpske politike našli u jednom izuzetno teškom vremenu, u kojem nije bilo lako voditi državu. U njihove dobre namjere nisam sumnjao i ne sumnjam. Da su bili i više sposobni no što su bili – a ne može im se poreći sposobnost – ne bi mogli ništa više da urade od onoga što su uradili. Sve političke konce vodile su tada velike sile koje Srbima nisu bile naklonjene. Zamjerao sam im, i danas to mogu da učinim, što nisu bili u stanju da se okruže boljim, sposobnijim, učenijim i moralnijim ličnostima, što su u tom pogledu imali puno promašaja.
(Kurir)
