Tvrdnje zagrebačkih nadbiskupa, na čelu sa Josipom Bozanićem, da su u Jastrebarskom i Sisku tokom Drugog svjetskog rata bila prihvatilišta za djecu u kojem su navodno liječeni, a ne logori u kojima su mučeni i ubijani, po riječima akademika Ljubodraga Dimića pokušaj su da se zaboravi i prekroji vlastita istorija za buduće generacije Hrvata.
„To je pokušaj da se zaboravi vlastita prošlost, da se ona uljepša, da se kao takva populariše i da postane dio svijesti stanovnika u Hrvatskoj koji sada stupaju na životnu scenu. Ti mladi će u narednim decenijama taj narativ prihvatiti kao istinit, a poništavaće ono što su istoričari do sada o tome rekli”, rekao je Dimić za Tanjug.
On kaže da postoji čitava paleta termina koja upotrebljava rimokatolička crkva u Zagrebu pokušavajući da opravda ono što se opravdati ne može, a to su postupci klera i njihovog prvog čovjeka u periodu od 1941.-1945, Alojzija Stepinca.
„To su bile institucije logorskog tipa prije nego pedagoškog. Pored onih koji su tu izgubili živote, veći dio je dat na usvajanje rigidnim ustaškim porodicama, pri čemu su djeci mijenjana imena i identitet, vjera, kršteni list i mnoga od njih su do kraja života ostali u ubjeđenju da su pripadnici hrvatskog, a ne srpskog nacionalnog korpusa. Pri tome vaspitavani su tako da se iskazuju amonizete prema svemu što je srpsko i pravoslavno”, objašnjava akademik koji je bio član zajedničke komisije Katoličke i Srpske pravoslavne crkve sa zadatkom da vrednuje ulogu Stepinca tokom Drugog svjetskog rata.
On dodaje da su logori u Jastrebarskom i Sisku, kao i cio proces pretvaranja srpske djece u Hrvate-katolike opisani u knjizi „Bili su samo djeca” Dragoja Lukića prije više decenija.
Dimić smatra da objavu hrvatskog sveštenstva treba vezivati isključivo za Zagreb, a ne za Rim, jer prema podacima koje ima, kao istraživač, postoji nerazumijevanje između Vatikana i Zagreba kada je u pitanju Alojzije Stepinac i ponašanje hrvatske katoličke crkve u Drugom svjetskom ratu.
Kako ističe, Stepinac je uzdignut na nivo sveca u Zagrebu, a proces njegove beatifikacije nije završen u Rimu.
„Istovremeno, Hrvatska rimokatalička crkva podigla je sebe na nivo bezgrešnosti što im daje za pravo da izdaju takve panflete. Govori se o tome da su oni bezgrešni, da je Bog svjedok njihovih djela, a ne savremenici koji su o ponašanju Hrvatske rimokatoličke crkve u Drugom svjetskom ratu ostavili svoj trag”, navodi Dimić.
On naglašava da savremenici ne pripadaju samo srpskom narodu i komunističkom pokretu već se mogu naći i u obavještajnim krugovima u Nemačkoj, Italiji, svim onim službama koje su pratili dešavanja u NDH.
„Istovremeno, kada je u pitanju sam Stepinac, kao i Hrvatska rimokatolička crkva, prema njihovoj propagandi, njihovo ponašanje u Drugom svjetskom ratu je ispunjeno simbolima. Oni su borci protiv tiranije, prisilnog prevođenja u pravoslavlje, oni su ti koji su se suprotstavili teroru koji je srpski narod činio nad Hrvatima, a jugoslovenska država nad Hrvatskom, oni su se suprotstavili srpskoj okupaciji Hrvatske itd”, naveo je Dimić, prenosi Tanjug.
