Vještačka inteligencija (AI) ima potencijal da riješi probleme koji su decenijama izgledali nerješivo: od medicine, preko inženjeringa, do društvenih izazova. Ali to dovodi u pitanje samu osnovu tržišne ekonomije: šta ako oskudica više ne bude glavni pokretač vrijednosti?
Tržišta funkcionišu tako što raspodjeljuju rijetke resurse. Ako AI donese obilje, logika nestašice prestaje da važi. Istovremeno, strah da će milioni ljudi izgubiti poslove postavlja pitanje: kako funkcionisati u svijetu gdje više nije svima potreban rad da bi zaradili za život?
Kada obilje ne znači pravednu raspodjelu
Primjer Australije otkriva paradoks: svake godine baca se više od 7,6 miliona tona hrane, dok istovremeno svaki osmi stanovnik nema dovoljno novca za osnovne obroke. Obilje već postoji, ali problem ostaje u raspodjeli.
Tokom pandemije vidjeli smo da država može da ublaži posljedice kroz: povećane naknade, jednostavniji pristup pomoći i direktnu isplatu gotovine koji su značajno smanjili siromaštvo. To je obnovilo ideju o univerzalnom osnovnom dohotku (UBI), koji bi obezbijedio minimalna sredstva za dostojanstven život svima.
Ali postoje različite vizije: da li je UBI oblik socijalne pomoći, ili „pravo na dio“ bogatstva koje stvaraju tehnologija i kolektivni rad čovječanstva? Drugi pristup je koncept univerzalnih osnovnih usluga, umjesto davanja novca, svima bi bile obezbijeđene besplatne potrebe poput zdravstva, obrazovanja, transporta i energije.
Ni jedan model nije garancija utopije. AI može donijeti društvo obilja, ali i „tehnofeudalizam“, svijet u kojem moć koncentrisana u rukama tehnoloških milijardera potiskuje tržišta i demokratiju. Budućnost zavisi manje od samih mašina, a više od političkih odluka o tome ko će imati pristup resursima i pod kojim uslovima, piše Science Alert.
