Pravosnažna odluka Višeg suda kojom je odbijena regresna tužba protiv Vesne Bratić trebalo je da stavi tačku na višegodišnju priču o „stotinama hiljada evra štete“. Umjesto toga, uslijedilo je hapšenje, pritvor i nova faza postupka — ovaj put krivičnog. Da li je riječ o pukoj koincidenciji ili o reakciji sistema?
Ako sud utvrdi da nema namjere ni krajnje nepažnje — preduslova za građansku odgovornost — kako je moguće da se istovremeno gradi teza o krivičnoj odgovornosti? Ko plaća cijenu izgubljenih sporova? Da li je pritvor bio pravna nužnost ili demonstracija sile? I gdje je granica između građanskog aktivizma i pritiska na tužilaštvo?
U razgovoru za IN4S, advokat Aleksandar Rmuš, branilac Vesne Bratić, iznosi detalje iz sudnice, ukazuje na kontradiktornosti u postupanju institucija i otvara šira pitanja stanja pravosuđa nakon 30. avgusta. Intervju koji slijedi ne bavi se samo jednim predmetom — već odnosom države prema odgovornosti, moći i pravdi.
IN4S: Šta je sud zapravo presjekao? Pravosnažnom odlukom Višeg suda odbijena je regresna tužba protiv Vesne Bratić. Da li je suština presude u tome da nije dokazana ni namjera ni krajnja nepažnja? Ako je tako, da li time faktički pada teza o svjesnom nanošenju štete državi?
Upravo kako ste konstatovali pitanjem, sud je pravosnažnom odlukom stavio tačku na paušalne i proizvoljne navode iz tužbe Zaštitnika imovinsko-pravnih odnosa, te dobrog dijela medija koji su nekoliko godina unazad, kao po matrici, ponavljali astronomske cifre od par stotina hiljada evra navodne štete nastale donošenjem rješenja o razrješenju tadašnjih direktora.
Napominjem da je predmet tužbenog zahtjeva bila šteta u vidu nastalih troškova parničnih postupaka koji su vođeni između pomenutih direktora i države, koju je zastupao upravo Zaštitnik imovinsko-pravnih odnosa i koji je u tim postupcima od početka do kraja istrajavao u tvrdnjama da su odluke tadašnje ministarke Bratić bile zakonite, pa je nakon pravosnažnosti tih postupaka ustao sa regresnom tužbom, tvrdeći sasvim suprotno od toga, dokazujući u ovom postupku da su predmetna rješenja bila nezakonita.
Međutim, više je nego jasno bilo da između radnji tužene Vesne Bratić i nastalih parničnih troškova u postupcima po tužbama razriješenih direktora nema uzročno-posljedične veze, a naposljetku ni namjere ili krajnje nepažnje, što je bio odlučujući faktor da tužba Zaštitnika bude odbijena kao neosnovana.
Ovdje bih ukazao da i dalje egzistiraju još dvije identične tužbe protiv Vesne Bratić, istog činjeničnog i pravnog osnova, za preostali broj razriješenih direktora, za koje, shodno načelu distributivne pravde, opravdano očekujem da dožive identičnu sudbinu kao prva.
IN4S: Ko snosi posljedice izgubljenog spora? Sada kada je država pravosnažno izgubila spor, ko plaća troškove? Postoji li mehanizam da se preispita odgovornost kancelarije Zaštitnika imovinsko-pravnih interesa Crne Gore zbog pokretanja postupka koji je okončan kao neosnovan? Ili u ovakvim slučajevima niko institucionalno ne odgovara?
Imajući u vidu da je tužbeni zahtjev države u odnosu na tuženu Vesnu Bratić odbijen kao neosnovan, istovremeno je država obavezana da njoj plati troškove ovog parničnog postupka.
Što se tiče dijela pitanja u vezi eventualnog postupka odgovornosti zbog podnošenja tužbe, taj dio bih prepustio nadležnom ministru koji, shodno Zakonu o državnoj imovini, stoji iznad institucije Zaštitnika imovinsko-pravnih odnosa, naročito cijeneći pompu koju je izazvao podnošenjem ove tužbe, zanemarujući brojne nezakonitosti u postupanju državnih organa kojima smo svjedočili godinama unazad, a u pitanju su bile milionske cifre koje je država plaćala.
Ponovio bih još jednom javnosti radi da, kada je u pitanju Vesna Bratić, njeno postupanje nema dodirne tačke sa stotinama hiljada evra koje se u javnosti olako eksploatišu. Teško je bilo „probiti“ medijski mrak unazad tri godine i to javnosti prezentovati, ali tiha je voda brijeg ronila.
IN4S: Presuda pa hapšenje – slučajnost ili reakcija? Pravosnažna odluka donesena je početkom februara, a ubrzo nakon toga uslijedilo je hapšenje. Da li vremenski slijed ovih događaja može biti puka koincidencija? Da li je pravno logično da nakon utvrđenja da nema građanske odgovornosti eskalira krivični progon?
U građanskom postupku za odgovornost za ovakav vid štete nužan preduslov je postojanje namjere ili krajnje nepažnje, što se maltene izjednačava sa umišljajem u krivičnopravnom smislu, pa, sljedstveno tome, odgovor se gotovo sam nameće.
U danu kada je došlo do lišenja slobode Vesne Bratić, 16. februara, mi nismo bili upoznati sa odlukom građanskog odjeljenja Višeg suda u Podgorici, koji je potvrdio prvostepenu presudu Osnovnog suda u Podgorici kojom je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete, već za tu odluku saznajemo iz medija nakon ukidanja pritvora.
Posebno ističem da smo mi branioci na saslušanju kod sudije za istragu Suzane Mugoše, u večeri kada je odlučivano o pritvoru, uzaludno ukazivali da je prvostepena presuda donesena u korist osumnjičene Vesne Bratić, da upravo ta odluka njoj daje za pravo da će se i krivični postupak protiv nje okončati na sličan način, te da samim tim ne stoje razlozi da će se dati u bjekstvo.
Dakle, u situaciji kada nadležni sud ocjenjuje u presudi da nema njene odgovornosti za štetu — koja je istovremeno uslov za postojanje krivičnog djela koje joj se stavlja na teret — dovoljan je bio razlog da sudija za istragu ne odredi pritvor. Međutim, pritvor je ipak uslijedio, ali ne zadugo, pošto su naše žalbe branilaca usvojene od strane vijeća Višeg suda u Podgorici, i evo deset dana nakon toga vidimo da se Vesna Bratić nije dala u bjekstvo.
IN4S: Pritvor – unaprijed pripremljena odluka?
U ovako ozbiljnim predmetima u koincidencije ne mogu da povjerujem. Sudija za istragu je, na okolnosti i razloge za pritvor, saslušanje Vesne Bratić okončala za sat vremena, a nakon toga smo u roku od takođe sat vremena obaviješteni da je pritvor, gle čuda, određen.
Rješenje je urađeno na deset gusto kucanih stranica, pa neka javnost sama procijeni da li je to bilo realno i faktički moguće, s tim što napominjem da je u tom roku donesena i meritorna odluka, jer je očekivano da postupajući sudija odvoji dio vremena da procijeni činjenično stanje u spisima predmeta, iskaz osumnjičene, navode iz predloga SDT-a koji je tražio pritvor, navode trojice branilaca i drugo.
Ja vam mogu reći da sam žalbu na to rješenje o pritvoru radio duže od dva sata i ista je bila sastavljena na četiri strane, a pritom ja nisam bio taj koji donosi odluku o nečijem pritvaranju. Cijenim da se radilo o predstavi i fingiranju saslušanja od strane sudije za istragu.
IN4S: Osnovi za pritvor i pretres – pravna nužnost ili demonstracija sile?
Koliko su osnovi za pritvor bili održivi pokazala je odluka vijeća Višeg suda kojom su usvojene naše žalbe, i to nakon nepuna 48 sati od određivanja pritvora.
U konkretnom slučaju radi se o tipičnom dokumentacionom predmetu, te će se čitanjem spisa i dokumentacije koja pristigne iz Ministarstva prosvjete i škola utvrditi zakonitost postupanja Vesne Bratić u smislu postojanja krivičnog djela zloupotreba službenog položaja.
U tom pravcu, naravno da nisu stajali razlozi sudije za istragu Mugoše da će, ukoliko se nađe na slobodi, Vesna Bratić uticati na svjedoke. I to one svjedoke koji su bili zaposleni kao pravnici u Ministarstvu prosvjete, dok je istim rukovodila Bratić, gdje smo uzaludno ukazivali da se ne može prihvatiti teza da će osumnjičena kao profesor američke književnosti ostvariti uticaj na svjedoke pravnike, od kojih je jedna bivša advokatica sa dvadeset godina radnog staža.
Uz to, krivična prijava je podnesena 2022. godine i za četiri godine Bratić je imala dovoljno vremena da utiče na svjedoke da je to htjela.
Što se tiče oduzimanja telefona radi pretresa, naveo bih da se radi o neproporcionalnoj mjeri u odnosu na način izvršenja krivičnog djela koje se osumnjičenoj stavlja na teret.
Kao što sam već rekao, ne radi se o činjeničnom događaju koji treba rasvijetliti, već o tumačenju zakonitosti ili nezakonitosti odluka koje je donosila dok je bila ministar. Stoga je nejasno koja će se svrha ostvariti pretresom ličnih podataka iz mobilnog telefona, kod nesporne činjenice da nije obavila razrješenje tih direktora.
IN4S: Kakva je uloga NVO i da li postoji pritisak na tužilaštvo?
Pojedine NVO su se više nego očigledno stavile u ulogu zaštitnika prethodnog režima radi zaštite sopstvenih finansijskih pogodnosti. O kredibilnosti tih organizacija dovoljno govori to što su godinama ćutale na razne malverzacije visokih funkcionera bivšeg režima, koje su danas samo djelimično pred sudovima, a neprestano su ponavljale da je Vesna Bratić prouzrokovala štetu od 300.000 evra, dok u postupku vještak nije ustanovio da se ipak radi o cifri od 15.000 evra.
Ne sumnjam da oni nisu znali realnu cifru, jer su za taj dio više nego vični. Finansijska i medijska podrška ovim NVO bila je proporcionalna stepenu podrške DPS-u i vrhovnom vođi. Oko toga za mene nema dileme.
IN4S: Da li je sistem ostao isti nakon 30. avgusta?
Gledali smo par godina kao pokaznu vježbu kako će proći svako ko krene u oslobađanje institucija — prolazak kroz „toplog zeca“. Od 30. avgusta 2020. godine imali smo tri vlade koje, po mom skromnom mišljenju, nisu uspjele jednu zemljoradničku zadrugu da obnove, kamoli pravosudni sistem da reformišu.
Moje kolege advokati glasno po hodnicima sudova u veliko šapuću da je u mnogo čemu stanje bilo bolje u vrijeme dok je Vesna Medenica bila na čelu Vrhovnog suda. Danas na čelu pojedinih pravosudnih institucija imamo bivše omladince DPS-a, koji su se aktivno godinama bavili politikom.
Pravosudni sistem djeluje kao zatvoren sistem jedne kaste, uokviren štetnim propisima u pogledu načina izbora sudija, predsjednika sudova i rukovodilaca tužilaštava. Tokom burnih procesa pokrenutih zbog stupanja na snagu Zakona o slobodi vjeroispovijesti ostaće upisano da nijedan nosilac pravosudne funkcije nije iznio svoj stav, iako se radilo o pravnom pitanju konfiskacije imovine.
Sa takvim kvalitetom sistem se ne reformiše, već upravo takvi kadrovi pritvore određuju onima koji su pokušali da sistem oslobode. Kao osveta loših đaka.
U vrijeme apsolutne vladavine Mila Đukanovića, cijenim da je, kao rijedak zdrav element onog intelektualnog dijela društva, egzistirala advokatura, koja nije iskorišćena u dovoljnoj mjeri.
