Potkošuljaši

Piše: Mitar Šušić, advokat

Retorika pojedinih političkih subjekata, od samog osnivanja, bila je puna izlizanih fraza, praznih floskula, lažne širine i bljutave tenzije povodom svega što im partijski nije odgovaralo.

Na terenu su se, preko naivnih, nižih partijskih kadrova, ogrtali trobojkama i crkvenim zastavama, kradući tako glasove razočaranih srpskih birača. Partijska vrhuška, s druge strane, ogrtala se EU, NATO i zastavama Kosova, ljigavo se na taj način ulizujući onima za koje su mislili da će ih „otkriti“ i dovesti na presto.

Licemerje i potpuni nedostatak političke harizme i ideje, pokušavao se nadomjestiti strogom partijskom disciplinom, sektaškim brendiranjem spoljašnjosti i skrivanjem stava po svim suštinskim pitanjima.

Međutim, razvoj političkih događaja u poslednje vrijeme, natjerao je i vječite ćutače u bitnom, a galamdžije u interesnom, da izađu iz programskih pećina i saopšte javnosti za šta se zapravo zalažu.

Prvo su, na zaprepašćenje svojih zapadnih mentora, na gubitak funkcija reagovali vulgarnim izlivima nacionalizma (bez nacije, jer ne znamo da je imaju, dakle – golog šovinizma) i napadima na novog premijera, etničkog Albanca. Zatim su u svom hiper-pragmatizmu shvatili da ambasade, za kojima trče sve ove godine, ne nasijedaju baš na priču o „monstruoznim napadima na pobjede a ne podjele“, pa su oštricu okrenuli ka uvijek pogodnoj meti svih autošovinista – Vučiću i zvaničnoj Srbiji, stajući rame uz rame sa partijama kojima je antisrpska demagogija okosnica programa i razlog postojanja. Utrkuju se tako, SDP, DPS, SD, Liberalna partija i Demokrate ko će više omalovažavati Patrijarha i episkope SPC, ko će bolje kritikovati državni vrh Srbije i ko će veću zavjeru prepoznati u projektu „Otvoreni Balkan“. I dok od otvoreno antisrpskih partija Srbi suštinski i ne treba da imaju strah i zazor, jer ih ta nastrana ideologija samo zasmijava i ujedinjuje, partija bivšeg predsjednika parlamenta, zajedno sa bliskim nus-produktima ekspertskog talasa, predstavlja opasnu zamku za srpski narod u Crnoj Gori.

Ako je neko zaboravio, i DPS je u projekat neovisnog Montenegra krenuo 1997.godine, kada se preko 80 % pravoslavnog stanovništva izjašnjavalo kao Srbi. Sigurno se tada, a ni godinama kasnije, na skupovima DPS-a nisu slušale Tompsonove pjesme. Ne, DPS je tada, kao prelaznu anesteziju do konačne odnarođenosti, lansirao tezu o Crnogorcima kao najboljim Srbima, koji imaju pravo da sami odlučuju o sebi, da njima ne upravljaju tamo neke „gedže i Cincari“. Istu tu tezu, u gotovo neizmijenjenom obliku, danas recikliraju Demokrate, razni zdravkisti i jakovci i sujetni liderčići strankoida srpskog ideološkog predznaka. Da konačno potvrde trasu svog konverterskog puta, potrudio se sam lider Demokrata, ponavljajući ovih dana čuvenu predreferendumsku parolu DPS-a o potkošulji i košulji.

Dosta naivnih građana srpske nacionalnosti tada je prihvatilo tu stupidnu, idiotsku frazu. U šta su se tadašnji potkošuljaši, „najbolji Srbi“, pretvorili u međuvremenu? U najvećem broju slučajeva, pretvorili su se u bazu višedecenijske nepravde, u glasače oligarhije koja je opustošila zemlju, i konačno – u otimače crkvene imovine i ljude koji na skaradnim skupovima kliču nacističkim poglavnicima.

Ako ikog zanima – to je krajnja stanica na koju putnici u potkošuljama stižu autobusom, kojim upravlja vozač sa crvenom kravatom.