DPS raspad nakon ugovora sa crkvom: Vukovića muče crijeva, Nikoladis sumnja da je živ i da je zapravo vuk, sova ili tele!

Piše: Ivan Milošević

Ne znam šta su kontali prije par mjeseci kada su podržali Dritana, ali on im je usvajanjem ugovora sa SPC zapržio jaku čorbu. Od nje su Ivanu Vukovića blokirala crijeva, ne može da se kreće od preopterećenog stomaka, muče ga stomačni grčevi, želudac mu se prevrće, ne izlazi iz kupatila i bljuje sve ono što je sa Dritanom zajedno jeo posljednjih par mjeseci. Vukoviću je od ugovora sa crkvom toliko pozlilo da je otkazao sve svakodnevne poslove, pa neće otvarati bulevare i auto-puteve, preko glave mu je ceremonija i službenih zakuski, vještačkih osmjeha i političkih fraza da je Podgorica postala evropska metropola poput Pariza ili Beča! Sa tom razlikom što se u pola Podgorice već godinama nešto gadno osjeća, posebno iza „Delte“ i oko „Titeksa“. Čudno da se Vuković nije sjetio da umjesto svih tih trasa i autotrasa otvori jedan novi kolektor, pa da se u gradu manje osjeća! Valjda bi onda i Vuković imao jači stomak, a ne da ga pokvari tih tričavih 15-ak članova ugovora sa SPC! Vuković sve može da podnese, pa i taj ustajali miris iza „Delte“, oguglao je na njega nema grčeve, ali od ugovora sa SPC mu se snemoglo, nije dobro, osjeća neku stomačnu mučninu koja mu ne da da izađe iz stana, nego se stisnuo ispred TV-a i skuta gospodara i čeka da kaže šta da radi! Jer, Vuković ne zna šta da radi, ostao je ne samo bez stomaka, nego i bez teksta, odnesoše mu 1000-godišnju nezavisnost i bitku kod Tuđemila na Bežanijsku kosu! Kakav „bulardi“ i ostale trice, ne pomažu Vukovićevim crijevima antibiotici i probiotici, jer kada ugovor uhvati, onda ne pušta, cijedi ga kao suvu drenovinu i zatvara iza sedam ključeva i sedam brava!

A i dobitnik 13-julske nagrade, Andrej Nikolaidis, se ne osjeća dobro. Štaviše, kod njega su nakon usvajanja ugovora sa crkvom uočeni simptomi jake metafizičke groznice, što je poremetilo Nikolaidisov centar ravnoteže, pa Andej više ne zna šta je i ko je. Ali neka sam kaže kako se osjeća:

„Ja vam, naime, nisam siguran ni da sam sam živ. Reklo bi se, dakako, da jesam. Ne osobito živahan, no ipak živ. Znate ono: Bog je mrtav. A ni ja se ne osjećam najbolje. Kad sam bio mlađi, žučno sam branio tezu da jesam živ. No danas… Da se sutra ispostavi kako sam tek još jedno tele u boksu skopčano na Matrix; da se ispostavi da sam poginuo u Prvom peloponeskom ratu i od tada moja duša luta ovim svijetom, uzimajući razne fizičke oblike – nekada vuka, nekada sove, nekada, sad na primjer, sredovječnog muškarca; da se ispostavi da sam neka vrsta hologramske projekcije bića koje živi u sedmom od devet univerzuma; ili da se pokaže kako su, kao u Dickovom „Ubiku“, svih mojih pet decenija života tek misao umirućeg – samo bih slegnuo ramenima. Moglo bi se čak ispostaviti i da se zovem Andrej Nikolaidis, imam 48 godina, pripadam ljudskom rodu, živim na planeti Zemlji koja je okrugla i ima puno morâ, smrtan sam i ponekad, kao i ostali ljudi, podignem glavu, zato što nešto u meni govori da tako treba, samo da bih glavu potom ponovo pognuo – ni to me ne bi iznenadilo. Ne radi se o tome da sam, da to tako formulišem, egzistencijalno blaziran. Ne: samo imam beskrajno povjerenje u svoje neznanje. Ne znam, hoću vam reći, čak ni to da ništa ne znam„.

Ozbiljan poremećaj metafizičke ravnoteže i biće pravo čudo ukoliko Andrej sjutra primi 13-julsku nagradu. Kako će u toj podvojenosti, koja ide od teleta, pa preko sove i vuka do hologramske projekcije, u jednom komadu izaći pred Danijelu i primiti plaketu i novčanu nagradu. Da li će je primiti Andrej, ili neko tele koje ne zna ko je, možda sova koja je zaboravila da živi u šumi, a možda i neki gladni vuk koji pravo na gladnu ovcu ima! Kako će u toj metafizičkoj konfuziji otići kod Danijele da primi 13-julsku, nije mi jasno? A i Danijela bi trebalo da povede računa kome uručuje nagrade i da li su nagrađeni sposobni da je prime? Trenutno, Andrej ne zna da li je Andrej vuk, sova, tele, a možda i hologram ili je samo Andrej, ali možda ne Nikolaidis! Takva haotična mentalna stanja nijesu za nagrađivanje, možda za neke druge rabote!

Uglavnom, DPS-ovci su kao u nekom predharikirijevskom stanju! Najradije bi skočili sa Moskovskog mosta u Moraču, ali im se ne ostavljaju stanovi, mobilni telefoni i ostale životne privilegije. Ko će u svemu tome da uživa ukoliko njih nema? Stoga su se uhvatili Vođe, drže ga za vrat i oko vrata, ne puštaju ga iz vidokruga, prebacili su laso preko njegovog trbuha i drže ga se kao pijani plota! A ON kaže da ne podržava Dritana, da je obećao Evropu, a smjestio im SPC, da ih je slagao kao niko do sad i da više nema vraćke!

DPS se uistinu raspada,a njihove faze raspada idu od stomačnih do metafizičkih tegoba. Siguran sam da ni Vuković jutros ne zna šta je, da li leptir ili neki medvjed, a garant i da Andrej ne silazi sa klozetske šolje i da meditira o tome da ništa ne zna iako sve zna i da mu je u grlu ili debelom crijevu zapeo neki hologram, pa ga ovih dana ne pušta! Ne pušta, ali se osjeća!