Piše: Emilo Labudović
Pismo sa sela kojeg više nema:
GODINE ZALUDNOG KREČENJA
Ne pisah ti evo neko vrijeme. Nešto zbog moje lijenjosti, pojačane osjećajem uzaludnosti i mirenjem sa neminovnošću zalaska sunca koje se, nezaustavljivo, primiče zoni sumraka, a nešto i zbog toga što se ovdje novine, vrijedne hronike i javljanja, dešavaju tek s vremena na vrijeme, a uvijek u nevrijeme. Kao poplave, požari, veliki snjegovi i žedna ljeta, kao smrt, haračlija koji po svoj danak dolazi neumorno, redom i bez reda.
Pišem ti baš sa mjesta konačne istine, iz sjenke crkve Svetoga Jovana, iz tišine koja je dublja i teža od ove koja se nalegla na zvonik i svojom prazninom zvoni jače i od najjačeg zvona. Jutro je, bez kapi rose, već uzavrelo (ti znaš kako Ulica, onako izrebrena, zna da se zapali), jara već treperi kao krila leptira i u talasima se valja niz Stoca, u zagrljaj rijeci čiji se tanak prut nazire duboko dolje. Ali, usred tog božjeg kazana koji se ne gasi danima i danima, duša se smrzava kao da od Mejkovca i Jankove glave striže najpomamnija mećava. Baš kao i onog okašnjelog julskog dana kada sam, smrznutih i ukočenih ruku, jedva prihvatao ruke prijatelja, kumova, rođaka, znanih i neznanih, pružene u znak iskrenog saučešća za ocem koji je, smiren i dalek, ležao na odru i čekao moj poslednji poljubac.
Da, rode moj, dadeset je godina otkad je otišao. Dan je bio kišan, hladan za to doba, pun suza koje su se ukrivale u kišne kapi. Kažem: „bio“, a taj dan nikako da mine. Otima se vremenu i zaboravu i traje, surov kao dželat i nepodmitljiv kao usud. A otac, uhvaćen okom fotoaparata u jednom od rijetkih trenutaka kada mu je osmijeh vedrio čelo, sa mermera zrači onom postojanošću i sigurnošću koja mi i dan – danas nedostaje više od hljeba. Govorio je rijetko, kratko i odsječno, a svaka mu je mogla u knjigu. Govorio je tiho, ravno i jednolično, a glas mu i danas ispunjava sve što čujem i osluškujem. Cijenio je i mjerio sve oko sebe kantarom starijim od njegovog vremena, iskustvom koje se gomilalo, iskustvom punim gladi, siromaštva, zaludnjeg žrtvovanja i podmetanja leđa pod bremena težim od sebe. Mislio sam tada da iz njegovih ocjena, jetkih primjedbi i poslovičnog pesimizma, govori njegova ijed i obračun sa životom koji mu nije napravio ni jedan jedini ustupak. Računao sam da je to revanš jednom društvu u kojem su mu životne i profesionalne mogućnosti bile omeđene činjenicom da mu je otac ostavio kosti u nekom bezimenom grobu oko Blajburga (brata, Narodnog heroja, i drugog, koji je iz rata izašao sa petokrakom i činom pukovnika, niko mu nije računao). Uzalud je, udarnički, kidisao na nasipe pruga Nikšić – Podgorica i Šamac – Sarajevo, do zadnjeg radnog dana rvao se sa balvanima. Ali, nikad nije požalio sebe. Žalio je nas, sluteći da, uprkos činjenici da se širom Evrope sve mijenja, da vijek mijenjamo, ovo naše neće ni mrdnuti s mjesta. Govirio je: „ovi današnji su sinovi i unuci onih koje sam još ja davno znao i upoznao“! Govorio je: „dobra biti neće, jer u svako naše vrijeme ispliva ljudski talog, požmirepi, špijuni, ulizice i zle sluge gorih gospodara“! Kad smo jurišali na barikade komunizma, on, koji o tom sistemu i nije imao neko visoko mišljenje, upozoravao je da će doći gori. „Kad voda nabuja, govorio je, na površinu prve isplivaju prazne tikve“! Govorio je, rekoh, rijetko i tiho, kroz klobuke dima „tvrdog Lovćena“ kojeg se nije odrekao do poslednjeg daha. Govorio je, a ja i generacija mi slušali smo, a nismo čuli, slušali smo, a nismo pamtili, vjerujući da znamo i da možemo i bolje i drugačije.
Dvadeset je godina od kad ga je zagrlila tvrda ulička zemlja, a i jutros osjećam miris „Lovćena“, tvrdog, i čini mi se da njegovo ćutanje zahtijeva odgovore. A ne znam šta bih mu rekao, osim da je u svemu bio u pravu. Da smo sve ovo vrijeme uzalud krečili i da su nam se, poslije svakog uređivanja, kroz ukrase, žive i vesele boje, sa zidova kezile aveti prošlosti. Sve naše pizme, sve naše mržnje, svi naši izgubi, sva tankoća naših duša i sve maske pod koje smo ukrivali svoja Janusova lica. I ne znam šta bih mu, u svoju i odbranu svoje generacije, mogao reći i podastrijeti kao dokaz i opravdanje.
Ćutim, a ćuti i on, ćutimo ćutanjem koje sve govori, ćutanjem težim od svake optužbe i presudom ravnom doživotnoj robiji. Jer, oprosti mi, rode, i neka mi bude Bogom oprošteno, već je debelo ojutrilo a mrak, vjekovni, iz dubina našeg trajanja, mrak naših stranputica i posrtanja, nikako da odani. Sunce se već uveliko uspelo uz Goleš, a meni se, rode moj, i dalje čini da je još daleko do svitanja.
Silazim, mučan i sam sebi pretežak, sakriven gustišem Grotinja u koje opako sunce još nije zavirilo. Ali, kako da se sakrijem od sebe i njegovog pogleda koji me, i dvadeset kasnije, bode u leđa i ne da da odmaknem. Ali, nadam se, hoću da vjerujem da će ovo naše, kužno i puno mulja, što vonja na ustajalost i mrtvilo istorijskih katakombi iz kojih nikako da iskoračimo, ostati samo naše i ugasiti se s našim sjenkama. I da ćeš ti, rode moj, kad jednom dođe taj dan, za razliku od mene i mog oca, moći da me bistrijeg pogleda pogledaš u okamenjene oči i kažeš: bilo, pa prošlo. I ta me nada još drži na nogama dok se spotičem kaldrmom Terentuše.
