Piše SIBIN

„Političar uvek razmišlja o kraju rečenice“ veli Delez.

Možda zato što je suviše „dijalektična“, pa nastoji odgoditi očiglednost.

Koja nije povoljna po onoga ko treba da je predoči javnosti.

Prvi put čujemo da nas vlada neće lagati. Poručuje: ajde da ne lažemo ovaj narod!

Znači: laž je bila sve u šta je tridesetogodišna vlast investirala svoju nazovi politiku. Sada kad više ne može nikako da se reciklira, jer je precrkla kao lešina i zabazdila na isplutanu površ, mnogi se od nje groze, ograđuju, sablažnjavaju.

U kasnom ogledu „Televizija“, Lakan kaže: „Uvek govorim istinu.“ Dodaje: „Ne celu istinu.“

Dakle: upravo ta nemogućnost da se kaže cijela istina, otvara nemjerljiv prostor za manipulaciju, govor politike koji ili je smušen ili zastrašujuće isključiv.

Ovako: demokratija sve duguje Drugom! To ne znači da se oko istine dogovara, nego da se razgovorom zaustavlja ubijanje istine.

Ali, simulakrum ne prikriva istinu, nego istina prikriva da je nema. Možda je tome razlog što se tako istinito držimo za laž?

Koju usavršava u plasiranju politika koja ne zna čak ni za mogućnost postojanja istine, jer u poretku čiste dominacije moći, šta je vrijednost, moral, pravda, ako ne ideali za koje držimo da smo ih uveliko već prevazišli?

Tagovi