Piše: Milan Gajović, diplomirani pravnik sa advokatskim ispitom i diplomirani ekonomista iz Podgorice
„Država je velika porodica, a porodica je malena država.“
Nije važno koliko sporo ideš, sve dok ne staješ.“ (Konfucije, 551-479, kineski filozof i društveni reformator)
„Cilj je isti, ali postoje različiti načini za dostizanje.“ (Kineska mudrost)
„Republika Kina“, poznata kao Tajvan, faktički je nezavisna država u istočnoj Aziji. Priznaje je oko 25 država. Nasuprot tome, Narodna Republika (NR) Kina teritoriju koju kontroliše Vlada Tajvana smatra svojom.
Površina Tajvana je 36.197 kvadratnih kilometara, a naseljava je oko 24 miliona stanovnika.
„Republika Kina“ je osnovana 1912.godine, nakon „Sinhai revolucije“ i svrgavanja poslednjeg kineskog cara iz mandžurijske dinastije Ćing. Vođe revolucije bili su Sun Jatsen (1866-1925, kineski državnik – prvi predsjednik „Republike Kine“, ljekar i politički filozof; „otac domovine“) i Song Điaoren (1882 – ubijen 1913). Iste, 1912. godine, oni su osnovali Kuomitang (KMT) (preciznije: Gomindan), odnosno Kinesku narodnu partiju. Sun Jatsen je jednako poštovan i u NR Kini i na Tajvanu.
Predvođena generalom Čang Kajšekom (1887-1975), KMT je preuzela, 1927.godine, vlast u Kini. U aprilu iste godine, otpočeo je građanski rat, između KMT i Komunističke partije Kine. Rat je završen u maju 1950.godine, pobjedom komunista na čelu sa Mao Cedungom. Poraženi kuomitangovci su se povukli na Tajvan, zadržavajući ime „Republika Kina“. Čang Kajšek je na Tajvanu diktatorski vladao sve do svoje smrti
KMT se, na Tajvanu, samoproglasila jedinom zakonitom kineskom vladom. A komunisti su proglasili NR Kinu za naslednicu „Republike Kine“ i Vladu na Tajvanu smatraju nelegitimnom. Kineska Komunistička partija i vlasti NR Kine, dosledno i neprekidno, do dana današnjeg, sprovode politiku „jedne Kine“.
Po Ustavu NR Kine, Tajvan je (istorijski, još od 1886.godine) jedna od 23 kineske pokrajine. Međutim, kako je to, faktički, nezavisna teritorija – država, njime ne upravlja guverner, kao ostalim pokrajinama, već Kancelarija za Tajvan u Ministarstvu spoljnih poslova.
Tajvan je jedan od „azijskih tigrova“. Sadašnji nominalni BDP je oko 690 milijardi američkih dolara (USD), a po glavi stanovnika oko 28.000 USD. Poređenja radi, u NR Kini BDP per capita je oko 12.500 USD.
Svoj ekonomski rast Tajvan je ostvario zahvaljujući blagovremenoj zemljišnoj (agrarnoj) reformi – „zemlja zemljoradnicima“, iz 1950-tih; obrazovanoj radnoj snazi (čak 45 odsto Tajvanaca ima neki oblik visokog obrazovanja, što je među najvišim procentima na svijetu)); razvoju infrastrukture (putevi, telekomunikacione mreže, visokotehnološki „naučni parkovi“…); „etici štednje“ koja je duboko ukorijenjena u tajvanskoj, kao uostalom i u cijeloj kineskoj kulturi; finansijskim podsticajima preduzetnicima; i poreskim olakšicama. Mala i srednja preduzeća su glavni nosioci ekonomske aktivnosti.
Tajvansku ekonomiju karakteriše visok rast BDP-a, od oko 9 odsto 50-tih i 60-tih godina 20.vijeka, oko 10 odsto u periodu od 1965. do 1980.godine, do oko 7,5 odsto do 1995.godine. Stručnjaci takođe smatraju da je realni rast BDP-a Tajvana, u zadnje tri decenije, bio oko 8 odsto godišnje. Stopa nezaposlenosti je ispod 4 odsto. Uslužni sektor je najveći privredni činilac i glavni nosilac rasta. Prihodi tog sektora, u drugoj deceniji 20.vijeka, činili su oko 62 odsto BDP-a. Tajvanska privreda je prvenstveno orijentisana na izvoz, koji je, krajem 2017.godine, iznosio oko 350 milijardi USD. Po iznosu deviznih rezervi Tajvan je peti na svijetu i najveći je svjetski proizvođač računarskih čipova.
Od početka 1990-tih jačaju ekonomske veze Tajvana i NR Kine. Tajvan je u NR Kini postao najveći „strani“ investitor, a NR Kina je glavni spoljnotrgovinski partner Tajvana.
Prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), iz 2020.godine, BDP mjeren paritetom kupovne moći (eng. Purchasing Power Parity – PPP) (uključuje troškove života, inflaciju, broj stanovnika…), iznosio je 1.294,478 milijardi USD (19. mjesto u svijetu). U principu PPP (mada postoje brojni korektivni faktori) predstavlja poređenje životnog standarda u domicilnoj državi i SAD, odnosno dobara i usluga koji se mogu obezbijediti za određeni iznos nacionalne valute (tajvanski dolar) i za paritetni iznos USD u samim SAD.
Gotovo dvostruko veći BDP Tajvana, po paritetu kupovne moći, od nominalnog BDP-a, preciznije iskazuje veliku kupovnu moć i visok životni standard stanovnika, nego što se to može sagledati iz nominalnog BDP-a.
Ekonomskom napretku Tajvana doprinio je i višedecenijski režim čvrste ruke (diktatura). Nijedan važniji ekonomski projekt nije mogao biti realizovan bez dozvole vlasti. Na Tajvanu je 44 godine, od 1950. do 1994.godine, vladalo vanredno stanje, odnosno vojna diktatura KMT-a. Demokratizacija države bila je postupna. Prvi višestranački izbori održani su 1996.godine.
Tajvanu je pogodovao i rat u Vijetnamu zbog velikih američkih investicija „kako se komunizam ne bi proširio i na ostrvo (Tajvan)“
Američki general Daglas Makartur (Douglas MacArthur, 1880-1964, okupacioni guverner Japana, od 1945-1950 i jedan od japanskih „ustavotvoraca“) je Tajvan nazvao „nepotopivim nosačem aviona SAD“.
Jedna digresija: za američki način geopolitičkog postupanja karakteristično je i ponižavanje onih koje doživljavaju kao svoje neprijatelje. O tome slikovito govori jedna anegdota o generalu Makarturu:
„…Vrhovni zapovjednik okupacionih snaga…Makartur je…poslije dolaska u japansku prestonicu (1945.godine) sačekao da mu u posjetu dođe car Hirohito, situacija dotad nezamisliva kada se ima u vidu da su imperatoru pripisivani božanski atributi…Ista takva, duboko simbolična, bila je i prva fotografija generala i cara.
Iz japanske perspektive, najprije šokantna je bila neformalna odjeća kao i poza koju je Makartur uzeo, a drugo, i možda još važnije, bilo je to što je prvi put car Hirohito fotografisan pored nekog ko je viši od njega. Japanci su bili šokirani, pokušana je cenzura fotografije, ali uzalud.
Božanska aura nedodirljivosti, koja je pripisivana caru, nestala je onog sekunda kada je sijevnuo blic Makarturovog fotografa…“
Interesantno je da je Makartur, za vrijeme Korejskog rata, 1950-tih, prijetio Sjevernoj Koreji bacanjem atomskih bombi i zalagao da se u međukorejskom graničnom području „posije“ radioaktivni kobalt, kako bi se stvorila „otrovna prepreka“ za kineske trupe?!
Početkom 1970-tih, nakon susreta Maocedunga sa predsjednikom Ričardom Niksonom, došlo je do otopljavanja odnosa NR Kine i SAD.
U to vrijeme, „Republika Kina“ (odnosno Tajvan) bila je jedna od članica OUN, kao država – osnivač te organizacije. Međutim, 1971.godine, mjesto u UN preuzela je NR Kina. Rezolucijom 2758 Generalne skupštine, iz 1971.godine, iako joj se ne priznaje suverenitet nad Tajvanom, NR Kina je priznata kao „jedini legitimni predstavnik Kine pri UN“. Time je Tajvan („Republika Kina“) prestao da bude članica UN.
Godine 1979, u Saopštenju o uspostavljanju diplomatskih odnosa između NR Kine i SAD, rečeno je:
„SAD priznaju Vladu NR Kine kao jedinu vladu Kine. U ovom okviru američki narod će održavati kulturne, komercijalne i druge nezvanične odnose sa narodom Tajvana.“ )“.
Međutim, u stvarnosti i u bezbjednosnom i u ekonomskom smislu, Tajvan zavisi od SAD, koje su se obavezale da će Tajvan braniti, ako treba, i vojnim sredstvima i jačati odbrambenu sposobnost Tajvana „slanjem defanzivnog oružja“ (?!). SAD (kao i Njemačka) imaju nezvanično diplomatsko predstavništvo u Tajpehu (glavnom gradu Tajvana).
Ekonomije Kine i SAD su duboko isprepletane i na spoljnotrgovinskom. investicionom i visokotehnološkom planu. Kina je daleko najveći američki povjerilac zbog pozitivnog spoljnotrgovinskog bilansa sa SAD, te posjedovanja dolarskih obveznica čiji je iznos, po procjenama stručnjaka, prije 2-3 godine, iznosio preko 1.200 milijardi USD.
Za složene odnose NR Kine i SAD skovan je izraz „frenemis“ – „prijatelji – neprijatelji“.
Od 2016.godine, predsjednica Tajvana je Caj Ingven (1956, ekonomista i politikolog). Ona je bila šef Demokratske progresivne partije. Ta, sadašnja vladajuća, partija je na čelu bloka tzv. „zelenih stranaka“, koje se zalažu za „državu Tajvan“ kroz „postupnu nezavisnost“ i u potpunosti se oslanjaju na SAD. Tajvanske „zelene stranke“ se zalažu za princip „jedan narod – dvije države“.
Nasuprot tome, (od 2016.godine, opoziciona) KMT je na čelu koalicije tzv. „plavih stranaka“ i proklamuje politiku „Jedna Kina – Republika Kina“. To znači da ne priznaju NR (komunističku) Kinu. KMT danas podržava politiku „Tri ne“, što znači: ne – unifikacija, ne – nezavisnost i ne – upotreba sile
Činjenica je da, na Tajvanu, liberalizacija političkog života (demokratizacija društva) i visok stepen materijalnog blagostanja negativno utiču na osjećaj kineskog svejedinstva. Po statističkim podacima iz 1994.godine, na Tajvanu je bilo oko 44 odsto Kineza i oko 16 odsto Tajvanaca. Međutim, 2004.godine, samo oko 18 odsto stanovnika Tajvana su se izjasnili kao Kinezi, a oko 31 odsto kao Tajvanci.
Sovjetski (ruski) general Nikolaj Aleksandrovič Nartov (1891-1971), u svom udžbeniku „Geopolitika“, piše da kinesku geopolitiku, u istorijskom smislu, karakterišu dva bitna elementa: „Veliki put svile“ koji je korišćen za trgovinu i „Veliki kineski zid“ koji je Kinu izolovao i štitio od ostatka svijeta.
Glavni pravci (imperativi) savremene kineske geopolitike (integralne geopolitičke moći) su: jačanje centralne vlasti i unutrašnjeg (hanskog) jedinstva, osiguranje kontrole nad okružujućim regionima (koji nijesu nastanjeni Han Kinezima – Sinđang, Tibet, Mandžurija…) i zaštita obale od stranih (vojnih) pretenzija.
Han Kinezi („narod Han“) su najveća etnička grupacija na svijetu (oko 1,3 milijarde ljudi, ili oko 19 odsto ukupne svjetske populacije) i kinesko su državotvorno jezgro. Naziv potiče od dinastije Han (206.p.n.e. – 220. n.e., koja je ujedinila cijelu Kinu, nakon pada dinastije Ćin) i od istoimene rijeke u centralnoj Kini. Han Kinezi žive na istoku i jugu NR Kine.
Kineska geopolitika zasniva se na političkoj stabilnosti, jačanju vojne, ekonomske i tehnološke moći i na snazi „duha naroda“. Bazira se na kineskoj poslovici: „Što se više žuri – teže je postići cilj“. U „Tao te Ćing“-u („Knjizi promjena“, „bukvaru“ kineske taoističke filozofije) se, između ostalog, kaže:
„…Nategni (luk) do kraja, / i poželjećeš da si ga popustio na vrijeme./ Kali mač do najveće oštrine / i oštrice mu neće trajati dugo…“
Širenje svog globalnog uticaja NR Kina ostvaruje ekonomskom ekspanzijom i saradnjom sa drugim zainteresovanim državama. A sve u skladu sa kineskom mudrošću („…Postigni rezultate, ali ne putem nasilja. Silu prati gubitak snage.“).
Spoljna politika NR Kine, kao što smo naprijed naveli, zasniva se na principu „jedne Kine“. To znači da na svijetu postoji samo jedna Kina, a Tajvan je neotuđivi dio njene teritorije. Vlada NR Kine je jedina legitimna vlada koja predstavlja cijelu Kinu. Ponovno ujedinjenje domovine je „sveta dužnost svih Kineza“.
Primjenom principa „jedna država – dva sistema“ u sastav NR Kine vraćeni su Hongkong i Makao. Sada je glavni geopolitički cilj vraćanje Tajvana u državne kineske okvire.
Vraćanje Tajvana u sastav NR Kine važno je i zbog kontrole nad Tajvanskim moreuzom. On je širok oko 81 kilometar i dijeli kopnenu Kinu i ostrvo Tajvan. Geostratezi smatraju da onaj koji kontroliše moreuz, kontroliše i pomorski saobraćaj od Japana do Malezije i time stiče najveću moć na Pacifiku.
Procjenjujemo da će NR Kina, u ne tako dalekoj budućnosti, povratiti Tajvan u svoj sastav bez direktne primjene vojne sile.. Zašto?
1.Unipolarni svijet sa SAD kao dominantnom globalnom silom nestaje. SAD će, zbog unutrašnjih rasnih i etničkih sukoba slabiti i biti primorane da se sve više bave rešavanjem svojih unutrašnjih problema. Realno je očekivati i socijalne sukobe, jer je povećanje jaza između bogatih i siromašnih građana je neoliberalna zakonitost i „dostignuće“.
2.NR Kina je najveći ekonomski partner Tajvana, tako da se uvođenjem i primjenom ekonomskih sankcija može izazvati pogoršanje životnog standarda građana Tajvana i, time, smanjiti otpor svekineskom ujedinjenju.
3. Sa povećanjem unutrašnjih problema u SAD smanjiće se i mogućnosti te države da vojno štite Tajvan. To bi omogućilo da armija NR Kine uvede potpunu pomorsku i vazdušnu blokadu Tajvana.
Vrijeme radi za NR Kinu, za razliku od SAD i anglosaksonskog svijeta u cjelini.
