Piše: SIBIN
Apokalipsa postaje sve više eksploatisanom temom.
U slavnom eseju, „O apokaliptičnom tonu usvojenom nedavno u filosofiji“, Derida koji je vjerovao kako na svijetu ima najviše desetak dobrih čitalaca, upravo i govori o tome, vraćajući se Kantu, koji je bio, s pravom, i te kako neraspoložen prema mistagozima, dok Derida ismijava one koji školi suprostavljaju intuiciju, uvijek već uposleni u izvan dokučujuće, visoke, za nas obične smrtnike, dakle, nedokučujuće teme.
Kraj, svršetak, pad dekora i otkrivanje nagaravljenog horizonta, na kojem, nakostrešene, sablasne, veličkovićeve vrane skakuću, u pejzažu kojeg guta paklena vatra, ona koju je majstori znao dočarati Boš.
Medicinska zavjera, konačno pronađeno rješenje za vještačku besmrtnost, ali, da, samo za takozvane neto-teškaše, koji se okupljaju pod nekakvom staklenom kulom recimo u Londonu, gradu nadzora i kapitala, moći, politike čiji se potezi osjetno ucrtavaju na uvijek, iz dana u dan, novi svijet; Crkva na čelu sa Papom se povukla, vjeru i Logos pobjedila je pilula, ili kod ili nekakav čip.
Literatura nam prodaje apokaliptičnu priču kao supermarketi Coca Colu; Hollywood
je toliko izrabio katastrofu kao crni epilog da je to poodavno postalo dosadno: kraj, dabome, nastupa ili u New Yorku ili L.A.
Jeste: prvo se urušava staklena stospratnica, banka, arhitektura moći, potom se autoceste, petlje, raskrsnice, trgovi od ekrana rasprskavaju, odmah se alarmira vojska i medicina, tajni kabineti i sumnjivi eksperti, predsjednik obavezno citira Jevanđelje, slika svijeta nestaje pred očima (na ekranima), međutim, iza tih zavodljivih, bombastičnih efekata poruka je druga: zbog manjka ljubavi, odbacivanja bližnjeg, odricanja od porodice, usledila je kazna koju mi, hiperkonzumeristi, zaslužujemo, ogrezli u materijalnosti, pretvorili smo se u tehnološki višak i možda, ko zna, tehnološki pobačaj.
Svemu tome, suprostavlja se paralelna, mala priča o sasvim ubogom čovjeku, migrantu, izbranom, koji i ne znajući to, postoji da bi donio spas, jer je on čist, neokrnjen iznutra, biće-za-drugog, koje nije eksperiment smješten u laboratoriji negdje u Alpima, nego čisto srce koje nadilazi sve vještačke razlike.
Apokaliptičari u postmodernoj literaturi su, u stvari, jeftini bestseler pisci koji su se malo proskitali kroz novi filozofski tekst i sada samo kolažiraju nešto što bi trebalo da zasjeni čitaoce koji tragaju za tzv. ozbiljnijom, „težom“ književnošću.
