Piše: Boško Vukićević

Čestitati Željku Ivanoviću za „prestižnu nagradu za slobodu medija” ravno je čestitki srbofobnom šovinisti Nikolaidisu za Trinaestojulsku nagradu.

Ne samo zato što se i u slučaju Ivanovića radi o srbofobnom šovinisti i zakletom neprijatelju naše Crkve, već i stoga što pomenuta osoba predstavlja antitezu slobodi medija, bez obzira na obrazloženje žirija „prestižne“, ali namještene nagrade. Radi se o pojedincu koji je presudno uticao na to da uređivačka politika „Vijesti“ (iako u tom mediju ima i profesionalnih novinara) poprimi izrazitu antisrpsku i anticrkvenu crtu, kao i na to da taj medij često cenzuriše činjenice i mišljenja koja nijesu u skladu sa linijom zapadnih nalogodavaca. O periodima njegove profitabilne saradnje sa diktatorskim režimom Mila Đukanovića, koji je po sopstvenom priznanju i osnovao „Vijesti“, izlišno je govoriti.

Razumijem potrebu Spajića da sa „Vijestima“ ima dobre odnose, jer je opštepoznato da se radi o medijskom koncernu kojem se „nije pametno zamjerati“. Razumijem i njegovo političko usklađivanje sa linijom Đilasa, koji je takođe javno pohvalio Ivanovića – ako je saradnja sa Đilasom regionalni politički put koji je odabrao.

Međutim, Spajić bi trebalo da razumije koja su mišljenja i stavovi o Ivanoviću i „Vijestima“ biračkog tijela na koje pledira njegov novoosnovani politički pokret. Ako ne zna, treba mu saopštiti takvu „novost“ – krajnje negativni. U tom smislu, Spajić je propustio jednu izvanrednu priliku da ućuti, tj. da javno ne reaguje na skandalozno dodjeljivanje nagrade Željku Ivanoviću, za „slobodu medija“. Jer ga njegova nepromišljenost i naivnost  mogu skupo politički koštati.

Tagovi