Piše: Čedomir Antić
Jedan moj prijatelj, inače pasionirani ljubitelj fudbala, bio je izuzetno optimističan tog junskog dana 2000. godine. U to vreme, opozicione stranke SPO i DS bile su bespovratno podeljene. SPO i DS nisu želeli zajedno.
SPO je bio jedina organizovana parlamentarna partija opozicije, ali se oko vanparlamentarnog DS-a okupila velika većina opozicionih stranaka. Miloševićev režim se konsolidovao, a tokom prethodne zime enegretski kolaps sprečila je pomoć iz Rusije. Iz nekih razloga predsednik SRJ pokušavao je da „okrene zavrtanj“ i uvede zakon o borbi protiv terorizma, a kada je video da su njegove prostalice previše pohlepne, dok hrabri poslanici Srpske narodne stranke iz Crne Gore takav zakon ni po koju cenu ne žele da podrže, odlučio je da promeni ustav i pobedom na neposrednim izborom za predsednika potvrdi svoju vlast. Mesec dana kasnije, uprkos brojnim ekonomskim nedaćama, bilo je izvesno da bi bez kampanje bilo koji kandidat, makar i savršeno ujedinjene, opozicije, dobio bar 4% manje od predsednika čiji je režim trajao već trinaest godina.
Dovoljno je dodati da tada režim Mila Đukanovića nije želeo da podrži DOS i njegovog kandidata, dok je konačno određeni kandidat opozicije, Vojislav Koštunica, kao svoj uslov da se sučeli sa Miloševićem na izborima navodio i Đukanovićevu podršku. Ali, važno je da je DOS još u aprilu iste godine podelio celokupan „kolač vlasti“ za koji se nadao da će mu pasti u krilo krajem septembra.
Spomenuti prijatelj mi je rekao kako „smo“ 1980. trijumfovali na istim međunarodnim fudbalskim kupovima kao i 2000. godine. Onda je jednog diktatora „odneo vrag“, sada će drugi „pasti“.
Proročanstvo se i obistinilo.
Uoči Miloševićevog pada samo je niz ubistava unutar najviših ešalona vlasti ukazivao da nešto nije u redu sa režimom. Između ostalih, devet meseci pred pad režima ubijen je i Željko Ražnatović Arkan, paravojni general, komandant Srpske dobrovoljačke garde. Ovih dana čitam naslove kako je u inostranstvu ubijen „crnogorski Arkan“. Najveće zaplene droge u istoriji SAD, dovlji sukobi unutar jedne od najvećih kriminalnih organizacija u Evropi, tiho nestajanje DPS-a na opštinskim izborima, ranjena političko-kriminalna hobotnica i to od strane vlade koju je manjinski podržala… Sve nas to navodi na pomisao i budi nadu da će obnova jedinstva pobedničke koalicije iz 2020. godine, posle dvoidentitetaških i manjinsko-manjinskih lutanja, ipak omogućiti kraj najduže diktature u modernoj istoriji kontinetata i jedine, do sada poznate, evropske narkokratije.
Razume se da je srpski narod u Crnoj Gori heroj i pobednik ovog teškog vremena. Okosnica i najveća stranka opozicije 2020. bili su Nova srpska demokratija i DF, oni su ostali u principijelnoj opoziciji kada su duboka država i tuđini pokušavali da ih spreče da budu deo vlasti samo na osnvu njihove nacionalne pripadnosti i verskog opredelenja. Ostali su dosledni i načelni uprkos svemu.
Nije jasno kako će sve ovo završiti. Pred demokratskom opozicijom su izazovi, kriminalan duboka država i neprijateljste velike sile (čiji izaslanici daju rasističke izjave kojima Srbima brane da uđu u vlast). Ipak, bez srpskog naroda nema promena, napretka, demokratije ni slobode u Crnoj Gori.
Ne tražimo ni ujedinjenu srpsku državu, ni savez sa Rusjom. Ne zahtevamo ništa što drugi narodi Crne Gore već nemaju. Pa ipak, ponovo moramo da se obavežemo da nećemo otvarati čak ni identitetska pitanja. Takav sporazum potpiše 41 poslanik, od kojih makar 29 ćirilicom. Pogledajte, međutim, sve narode koji u susednim državama čine između 5 i 35% stanovništva. Da li neko stvarno misli da će se srpski narod – posle jugoslovenskog, komunističkog i evropskog iskustva – ikada odreći svojih ustavnih prava, zbog nekakvih ljudi bez identiteta ili velikih sila, koliko god moćne i strašne one bile?
