Piše: Predrag Petrović
Imamo. Olakšanje je veliko jer je pala u Podgorici vlast koja je politička kapa i glava kriminalne hobotnice koja je opljačkala i otrovala ovu zemlju.
Opljačkano se i može, nešto i nekako povratiti, nešto zaraditi i to će se nekako ispeglati.
Međutim šteta koja je pričinjena ionako klimavom i krtom sistemu vrijednosti, e to će koštati generacije.
Mi smo, ogromna većina nas, u potpunoj hipokriziji. Mislimo da može lagodno da se živi bez kapi znoja, ili biti obrazovan bez pročitane stranice knjige.
Može, šipak. Sve će to neko da plati. Sve ćemo mi da platimo.
Osvrnite se, svaki ponaosob, oko sebe. Vidjećete rođaka ili brata koji je pazario diplomu, i ništa mu ne zamjeramo nego je čoče ispao faca. Vidjećete tetkića koji je jedva završio osnovnu, a sad je magistar i vozi državnu limuzinu. Komšiju koji nema posao, gluvari i samo u sitne sate ima goste i to na par minuta da uzmu zamotuljak. A živi „raskošnije“ nego deset ljekara zajedno. I pozdravljamo ga kapom kao uzornoga.
Kuma koji prodaje priveske i šarene šorceve, a vozi kola od 301 konja. I odličan je sa ovim komšijom.
Vidjećete svaki možda i u kući nekog premladog penzionera, ili je imao vezu kod ljekara, ili je imala troje djece. I oboje rade privatno jer su mladi i zdravi.
Ne valja to ništa burazeru. Sve to mi plaćamo. I trošimo budućnost naše djece i unučadi.
Vidite li da, otkako je ovaj nesrećni, i za sebe a tek za nas, Đukanović, kako kažu ovi njegovi telali i poluintelekti, spasio Crnu Goru i to valjda od najmanje pola njenih građana, vidite li dakle da se sve više zadužujemo.
Tada smo dugovali ogromnih 720 miliona. Kada je prije dvije godine izgubio vlast dugovali smo neizgovorljvih skoro četiri milijarde. A danas još koju stotinu više. Dokle? Do kada?
Hoćemo da primamo penzije za majke, imam ih u porodici, a mnoge od tih penzonerki su, po dobi i izgledu, još za udaju. Hoćemo da primamo razna tjelesna „oštećenja“ i „socijalna“ davanja, a momci za ženidbu. Hoćemo sve što možemo da očoplimo od države, kao da je ta kasa neka perpetuum mobile stvar koja se sama puni. Ne rođaci moji, to mi moramo puniti i uzimati malo manje da bi nešto preteklo, da bi bili domaćinska kuća i da ne bi morali prositi po svijetu.
A naučili smo na to. I i to nam je svijetla istorija. Da otmemo i zvali smo to hajdučija, da valjda zvuči regularno. I da tražimo čitaj prosimo. I to ponajviše od ovih koje danas ne smijemo pomenuti, da nam se ne naljuti i klepi po ušima ovaj koji nam danas daje i milostinju i zelenaške kredite.
Mogu zamisliti kako je bilo nesrećnim, od našega kraja, Petrovićima kada su pisali pisma i trazili pomoć da bi se u preživjelo u zbjegu u kamenom moru. Velika je to muka, ispružiti ruku i čekati. A i bruka jer si mitropolit, knjaz ili kralj.
U pravu je Matija sa satiričnom dosjetkom da je Nikola bio zamirita da se proglasi za cara, dok mu neko nije došapnuo da carevi ne prose.
Iako ekonomisti, da mi se ne naljute, prave od svoje struke veliku nauku i mustrost. Ipak nije. Samo ime iz grčkog korijena – ikonomija naši daleki preci na staroslovenski su preveli u domostroj – urediti, ustrojiti domaćinstvo. A suština je – radiš, zaradiš, čuvaš i pametno i planski trošiš. Uzajmljuješ samo za najnužnije i ne mnogo. Ako izađeš izvan ovog okvira nastaju problemi. I banke.
Znam da će me mnogi opsovati ali moram reći – potpuno smo promašili put.
Trebalo je skinuti ovu mafiju, uzeti sve opljačkano što se može, istresti džepove od britve do novodoseljenog Cetinjaša u Šavniku.
Sabrati i vidjeti šta je najpametnije uraditi sa tim novcem. Ja bih odmah, iako nije moje da rečem što kaže Ljeposava, vratio dio duga da nam bude manje opterećena državna kasa.
Ne, mi kao neka raskalašna porodica uzimamo kredit za novi stan i nova kola, a već zaduženi do guše. Gradimo komadić autoputa koji povezuje dva sela. To je nalik nekom našem komšiji koji je tako solventan da mu u piljari ne daju na veresiju ni cigare, a uzima pare pod kamatu da kupi nova kola.
To što smo, nadam se, stresli sa samara Mila ne znači ništa ako zadržimo njegovu nesrećnu filozofiju shvatanja funkcionisanja države, arčenja njenih resursa i njegov sistem vrijednosti.
Kome je žao Mila, on je za zatvor ili za kod ljekara.
Na drugoj strani, ko ne shvata da iz temelja moramo da mijenjamo i način života i način rada i shvatanje države taj je za sažaljenje.
Veliki patrijarh Pavle govorio je, „biće nam bolje kad budemo bolji“. Nije htio da nas uvrijedi pa da kaže – nijesmo dobri zato nam nije dobro, ili još jače – loši smo zato nam je loše. A tako je.
Ako i poslije Mila bude milopovski, nikom razumnom neće biti milo.
Zato nijesam siguran u prvu riječ ovog teksta.
Moj bliski rođak mi je pretpostavljeni na poslu a drugi u hijerarhiji visoke ustanove a redovno je završio samo osnovnu školu. Srednju i fakultet u Beranama… Na bogatstvu bi mu mogli mnogi pozavidjet… Ispao je ,,faca“ i još uvijek je dok se mi borimo za preživljavanje…