Piše: SIBIN
Sokrat sebi ništa nije priznavao, što je zbunjivalo one koji su se tiskali oko njega iskazujući divljenje prema mudrosti, časti, i privrženosti Istini koju je „prvi filozof“ koristio kao metodu podbadanja onih na vlasti.
Ironija je bila samonegirajući stav najmudrijeg među mudrima.
Danas, sve se koristi u svrhu lične samopromocije, to za posledicu ima masovnu proizvodnju potrošenih pojava bez tajne, lične priče, prošlosti.
Transparentnost je totalitarna (izaziva tjeskobu), otud je svaki događaj televizovan, ne može a da ne bude javan, svakom dostupan na paušalnu provjeru i ocjenu.
Ne kriti da se nema šta ponuditi: to je provokativni ili će ipak prije biti površni pristup za kojim je luda publika koja obožava isto, jer misli i osjeća isto, naprosto živo isto.
Javnost je nekad jamčila da onaj koji istupa iznosi istinu, sada, javnost je oljuštena fasada, pražnjenje i oslobađanje od istine, tim prije niko ne vjeruje u nju. Ništa tako nije devalviralo kao javna riječ!
Nalazimo se u globalnom nihilizmu jer osjećamo da nema ničeg više za čim bi se bilo vrijedno boriti. U suštini, ako se samo malo zagrebe, uviđamo da nam je sasvim svejedno; početi ispočetka nije nemoguće nego uzaludno, samim tim što onima koji dolaze možemo ostaviti samo i tek ono što ih se apsolutno ne dotiče. Umjetnost je dokaz da je tako!
Stari su, ukoliko rastavimo njihov diskurs, imali odnos prema vječnosti, mi, tzv. modernisti, jesmo taoci vremena koje je postalo valuta.
U suštini, iznova zapadamo u pogrešnu procjenu: upravo sad kad ništa više ne pretenduje na istinu, vrijednost, stvar u samopropitivanju, treba biti ironičan, ne uzimati se za ozbiljno, štaviše, doživjeti se poput vijesti čija je sudbina unaprijed predata zaboravu i/ili kolektivnoj memoriji.
