Piše: Emilo Labudović
Idiot je pojam višestrukog značenja. Mada je prva asocijacija na njega proslavljeni roman jednog od najvećih svjetskih pisaca i mislilaca, Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, ovaj pojam se često sreće i u svakodnevnoj komunikaciji, pri čemu, za razliku od značenja koje mu daje medicina, najčešće ima pogrdan i omalovažavajući smisao.
U psihologiji i defektologiji, idiot je „lice sa najtežim stepenom mentalne zaostalosti“, čiji nivo inteligencije korenspodira sa inteligencijom trogodišnjeg djeteta. U kolokvijalnoj upotrebi, idiot je „glupan, blesavko, osvjedočena budala, maloumnik…“, uglavnom neko totalno neupućen u stanje stvari, nedorastao situaciji i bez pojma o njenom mogućem razrešenju. Stanje idiotizma u medicinskom smislu utvrđuje se vrlo precizno, ono drugo, sakodnevno „idiotisanje“, stvar je lične procjene, najčešće utemeljene na mržnji i netrpeljivosti. Stoga je, u društvenom smislu, idiot pojam rezervisan za psovke najnižeg stepena tolerancije, nipodaštavanja i omalovažavanja onoga kome su upućene, i kao takvom mjesto mu je uglavnom na ulici, kafani, radnom mjestu… tamo gdje se i ne očekuje neki viši nivo komuniciranja. NJegovo eksponiranje ima amplitudu od one najglasnije, kad se sve ori, pa do one na nivou šapata, u povjerenju i iza leđa. Veoma, veoma rijetko može se čuti na mjestima koja su rezervisana za komunikaciju visokog stila, građanske pristojnosti i akademske uzvišenosti. Ali, ne leži se vraže, ta ružna i čovjeka nedostojna riječ, omakne se i na takvom mjestu.
Tako nešto onomad se omaklo i evropskom komesaru za pitanje proširenja EU i našem „kućepazitelju“, Oliveru Varheljiju, i to usred Evropskog parlamenta. Nesvjestan da mu je mikrofon i dalje uključen, on je šefa svog kabineta upitao „kolicini još idiota (evropskih poslanika sa balkaskog prostora), mora da odgovara na pitanja“? Reagovanja parlamentaraca bila su, raumljivo, vrlo burna i kreću se od sarkazma („idioti makar znaju kad im je mikrofon uključen“) do energičnih zahtjeva da komesar svoje „idiotisanje“ plati – razrešenjem.
Mada se slažem sa stavom da tako javna, visoka i uvažena „govornica“, kakva je ne samo u evropskoj kući narodne demokratije, ne priliči jednom tako prizemnom terminu, apsolutno sam protiv Varheljijevog kažnjavanja. Jer, njemu se samo omaklo i u etar otišlo ono što, ne samo on već i skoro sve njegove kolege, u svojoj ničim zasluženoj i opravdanoj nadobudnosti, misle o Balkanu i Balkancima, pa makar oni bili i već „evropeizirani“ Hrvati. I ne samo to. Apsolutno isti stav Varhelji i oni oko njega imaju i oko pitanja proširenja EU. Još samo slijepi i čisti idioti ne vide da je bajka o uključenju ovog dijela Balkana u evropsku porodicu klasična igra „štapa i šargarepe“, pri čemu je štap svakodnevno u upotrebi a šargarepe nema ni na vidiku.
Varheljijeva uloga u toj velikoj političkoj zabludi je da svakodnevno naređuje, profilira i usmjerava ponašanje balkanske političke elite (mada značajan dio nje uopšte ne zaslužuje taj epitet), kako bi ih briselska činovnička kamarila držala u stanju apsolutne poslušnosti. Uostalom, iako predstavnik Mađarske, koja se svim sredstvima odupire briselskom despotizmu, debelo plaćeni (i potplaćeni) Varhelji orkestrira sopstvenu muziku i očekuje da balkanski idioti pocupkuju po njenom taku. Inače… zbogom, Evropo!
Da je to tako, potvrdio je on lično samo koji dan prije idiotskog „čašćavanja“, izdavši skoro naredbu „da se odmah nakon predsjedničkih izbora u Crnoj Gori MORAJU održati i vanredni parlamentarni“! A teško i da dan prođe a da spisak ucjena pred kojima se nalazi Srbija ne bude inoviran i proširen. Svjestan sam da će mi zbog ovih redova biti pripisan evroskepticizam kao posledica „malignog rusko – srpskog uticaja“, ali jedino do čega mi je, kao građaninu i mislećem biću iznad tri godine uzrasta, stalo jeste nemirenje sa nastojanjem Varheljija i „varheljijevaca“ da me, da oproste čitaoci, jebu u zdrav mozak. I neka za gospodina Varheljija i njegove i dalje budem totalni idiot, ali želim, radi svog i dostojansta onih do kojih mi je stalo, makar pravo da mogu da se pogledam u ogledalu.
I, da, na kraju, za gospodina Varheljija i njegove: možda i jesmo idioti „ali makar znamo kad su mikrofoni uključeni“!!!
