Piše: Emilo Labudović
Bi šta bi, i bi kako bi. Učinjenom poslu mane nema, a i narodna se ne poriče. Neko zadovoljan, mnogi pa i nijesu, ali „vox populi, vox Dei“, rekli bi stari Latini. Narod ima pravo da izabira svoj put i svoje vođe. Narod ima pravo i da pogriješi, i ne bi mu bilo prvi put. Ali, kao što rekoh, šta god da narod kaže, to je glas Boga.
I zadovoljan i nezadovoljni se, ipak, slažu u jednom: atmosfera, retorika, sučeljavanja, poruke… sve je bilo na visokom demokratskom nivou. Prosto da čovjek ne prepozna Crnu Goru, onu u kojoj su, koliko do juče, sva biranja bila „istorijska“ i spasavanje Crne od najcrnjih dušmana koji su je skoletali sa svih strana.
Toj relaksirajućoj atmosferi, priznao to neko ili ne, najviše je doprinio Andrija Mandić. Uložio cijelog sebe i, reklo bi se, izgubio. Ali, veliko je pitanje čiji je to „gubitak“, Andrijin ili Crne Gore? Da bi čovjek nešto izgubio trebalo bi da je prethodno nešto imao, a Andrija, kada je o bilo kojem instrumentu ili poziciji vlasti riječ, nije imao ništa. A Crna Gora je mogla da dobije i više od Andrije, da konačno krene putem građanskog izmirenja bez kojeg se, ni uz volovsku zapregu, ne može iz blata mržnje, isključivosti, netrpeljivosti i latentnih sukoba u kojem se, kao društvo, nalazimo. Ali, glas naroda…
Rezultati izbora, iz kojih kvazianalitičari pokušavaju da izvuku zaključak kako se narod „umorio“ od jednih te istih, i facama i politikom, mogli bi se posmatrati i iz tog ugla, ali samo djelimično. Jer taj isti narod je tri decenije trpio jedne te iste, one koji su ga otvoreno pljačkali, svađali i ostavljali bez elementarnih uslova za život. A njih skoro 120 hiljada koji su i ovog puta gasali za tog jednog te istog samo potvrđuje da naš narod i te kako zna da bude – neumoran. I da nikako ne umije da ozdravi od sindroma gospodara.
Žeđ za novinom, za promjenama, kojom se takođe pokušavaju sagledati rezultati, takođe je samo jedna strana medalje. Brzo se zaboravljaju ti birački „izleti“ u novo kojih je u posednjih dvadesetak godina bilo poprilično. Tako su raširenih ruku i kao mesije dočekivani Medo, Darko, Aleksa… Šta je bilo na kraju zna se: tresla se gora, rodio se miš. Ovaj koji je jedini zadovoljan izbornim rezultatom takođe je u politiku dojahao kao princ – spasilac koji je – povećao plate. I ne samo povećao, nego obećava još. A kako kad se ni jedan od faktora stvaranja nacionalnog dohotka nije pomjerio naprijed ni za jotu, to još niko ne zna. Možda opet tako što ćemo pozajmiti koju milijardu evra, iako smo ih dužni već više od pet. Ili tako što ćemo bez budžetske podrške, kao što su to već učinili sa Fondom zdravstva, ostaviti i Fond PIO? Jer, negdje se mora zavrnuti da bi se dalo na drugoj strani. Mada, narod je tu „tehniku“ odavno krstio geslom: „sjeku uši da zakrpe dupe“! Kako god i koji god metod „namicanja“ tih nezarađenih zarada, prije ili kasnije, vodi grčkom scenariju. A Grčka, višestruko bogatija od Crne Gore, još uvijek se nije i zadugo neće oporaviti od bankrota u koji je bila dovedena. Ali narod, gladan i žedan, ne želi da gleda dalje od „prvoga“, računajući da je to dug države i da ga se to ne tiče. Međutim, države bez naroda nema i ona, i kad gubi i kad zarađuje, gubi i zarađuje „po glavi stanovnika“.
Kako god da se uzme, vrijeme je majstorsko rešeto i ono, prije ili kasnije, svakoga postavi na svoje mjesto. I pobjednike i gubitnike. Ono što je sada izvjesno jeste drugi izborni krug i novi „obračun“ dvojice najuspješnijih. A izvjesna je i ne samo potreba nego i OBAVEZA da se učini najviše što se može kako bi se, končno, Crna Gora oslobodila crne mrlje na svom političkom obrazu. I ako mi, iskren da budem, onaj Milatović ne uliva baš neko naročito povjerenje, u Đukanovića sam to povjerenje izgubio još dok nijesam imao ni jednu sijedu u glavi. I kakav god da je Jakov, ako ništa drugo, makar ima šansu da bude bolji od Mila (a neće mu teško biti) i tu mu šansu treba pružiti masovnom podrškom 2. aprila.
Na kraju, iz rezultata izbora i njihove pojekcije za drugi krug pošteno je izvući i još jedan zaključak: opet će Srbi podmetnuti leđa da se neko ko ih ni jednim gestom do sada nije begenisao domogne vlasti i vrha. Jer, ne zaboravimo, i Jakov i oni oko njega bili su dio one vlade koja je prokockala pobjedu od 30. avgusta, vlade čiju su većinu dominantno obezbijedili Srbi, a u kojoj nije bilo mjesta za njihove političke predstavnike. Ali, Milo je nas Srbe toliko „zadužio“ da bismo, i da mu je i Raza Murova protivkandidat, morali da joj pružimo podršku.
Još ovaj put, pa neka ide na naš račun. Jer jedino tako možemo, makar u moralnom smislu, „naplatiti“ sve one batine, suzavce, smrzavanja i noćenja po trotoarima, sudske procese i zatvore koje smo u protekle dvije decenije položili u temelj ove slobode i otrežnjenja. To što plodove te borbe ubiraju šiljokurani koji ni nos nijesu nakadili suzavcem samo je potvrda onog genijalnog Miljkovićevog stiha „da li će sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj“? I zato ću se, koliko god teška srca, odazvati Andrijinom pozivu, jedinom poštenom stavu od svih učesnika u izborima, i 2. aprila opet izaći na izbore i zaokružiti Jakova!!!
Još ovaj put!
