Mnogo se govorilo o ovoj temi, i čini se nikad dovoljno, naš narod sklon zaboravu treba uvijek podsjećati na par veoma bitnih činjenica“, kaže za IN4S portal otac Miajlo Backović, povodom NATO agresije na SRJ.
Na primjer, navodi on, ko su bili oni koji su svoje živote dali, ko su bili malobrojni prijatelji koji su se protivili tom bezumnom iživljavanju nekih od najvećih svjetskih vojnih sila nad malom, tada Saveznom republikom Jugoslavijom, odnosno Srbijom i Crnom Gorom!
„Isto tako “razbiti” laž odlazećeg predsjednika Đukanovića koju njegovi “pioniri” ovih dana izgovaraju,a to je da je on svojom “državničkom mudrošću” ustvari jasnom izdajom,uspio da “spasi” Crnu Goru od bombi naših “zapadnih partnera”…
Ako je on u pravu kako to da je prva žrtva agresije bio vojnik Saša Stajić prilikom bombardovanja kasarne u Danilovgradu!?
Pitam se da li je malo “strateški” bitno mjesto Murino u Crnoj Gori?
Da li su četrnaestogodišnji Miroslav Knežević (1985), trinaestogodišnja Olivera Maksimović (1986) i desetogodišnja Julija Brudar (1989) Vukić Vuletić (1953), Milka Kočanović (1930) i Manojlo Komatina (1927) bili djeca i građani Crne Gore!?
Zaista mislim da bi trebalo podsjećati na ISTINU koju smo “zatrpali” ličnim interesom bivše vlasti i njenih veoma bogatih funkcionera!
Jesu li Rusija i Kina uložile veto na tu odluku?
Da li je Jevgenij Primakov, tada premijer Ruski kada je na putu ka Americi dobio informaciju o agresiji na našu zemlju,naredio da se njegov avion okrene i vrati u Rusiju i ne ide u zakazanu posjetu?
Je li Grčki kapetan vojnog broda Marinos Ritsoudis odbio kako je rekao “kao Pravoslavac” da učestvuje u tom bezumlju?
Mnogo je bilo pojedinaca “glasova vapijućih u pustinji” koji su kao umjetnici,pjesnici,književnici… digli svoj glas za poštovanje ljudskih prava.
Tih ljudi i naše braće koja su tada bila uz nas se treba sjećati i pominjati ih!
Na Kosmetu su mnogi vojnici i oficiri 1998-99 godine sebe uzidali u taj hram cijelog Srpskog naroda, mladost Crne Gore potvrdila je svoj “Kosovski zavjet” svojim životom, ja sam imao čast da budem brat i saborac tih istinskih heroja.
Dakle sve ispričane priče o 99’ godini i tom strašnom kršenju međunarodnog prava i demokratije su ispisane krvlju naše djece i tih divnih primjera bratske ljubavi koji se ne smiju nikada zaboraviti,kao ni “nož” nad našim glavama i u čijim je rukama bio!
Ne poziva naše sjećanje na mržnju ni prema kome,ono nas samo čuva i opominje,da se ne ponovi,što bi rekao naš Sveti Lovćenski Tajnovidac i vladika Petar drugi Petrović Njegoš: “Spuštavah se ja na vaše uže,umalo se uže ne pretrže; otada smo viši prijatelji, u glavu mi pamet ućeraste!” naveo je o.Backović.
