PIŠE: Emilo Labudović
„Lično iskustvo je najbolja škola, ali je školarina veoma skupa“ pisao je svojevremeno Sokrat, svjedočeći dubinom svog filozofskog poimanja svijeta da pamet nije data kategorija već nešto što se stiče, gradi i nadograđuje. Takođe, mudraci su još odavno savjetovali da se korijeni odgovora na mnoga pitanja sadašnjosti i budućnosti nalaze u prošlosti. Zato se misleći čovjek stalno osvrće za sobom, zaranja u bunare svojih sjećanja i pamćenja, da bi iz njih izronio rešenja za izazove i prepreke koje pred njega stavlja život. Jer, život je, često, „deža vi“, već viđeno i doživljeno, ali drugačije formatirano i upakovano.
Ovih dana, htio ne htio, prosječan građanin Crne Gore je, bez milosti, „bombardovan“ reklamno – političkim porukama i obećanjima dvojice kandidata za prvu crnogorsku adresu. I, koliko god da se čovjek trudi da to što čuje i što govore stavi u kontekst aktuelnog političkog, ekonomskog, socijalnog i međunaodnog trenutka koji živimo, često biva zbunjen i pred dilemom tuca li to neko njega u zdrav mozak i elementarni razum? U tom zamajavanju i poplavi floskula nedostojnih i dječjeg vrtića, posebno prednjači dosadašnji i odlazeći gospodar svega i svačega (sem istine) u Crnoj Gori.
Vraćajući se u sopstvenu prošlost, njegov predizborni „paket“ me strašno podsjeća na mog gimnazijskog ispisnika, Raduna. On je iz svakog predmeta koji se usmeno odgovarao znao, i to skoro naizust, po dvije lekcije, po jednu za svako polugođe. I mogao je profesor da pita šta god hoće, Radun je, poput vergla, „recitovao“ svoju lekciju. I uvijek su, na kraju, popuštali profesori i, da bi ga se ratosiljali, davali mršavu „dvojku“, ali Radunu to nije smetalo i on je, uz obavezni popravni iz matematike, prelazio iz razreda u razred. I na kraju – maturirao. E, upravo me na tog mog Raduna neodoljivo podsjeća gospodareva kampanja.
Do nivoa degutantnosti dovedena je njegova, toliko puta ponovljena i prežvakana, žalopojka nad Crnom Gorom, odasvud napadnutom četnicima, fašizmom, velikosrpskim pretenzijama, popovima SPC, itd, itd. A on je, uporno glagolji, „vitez Koja“, jedini spreman i sposoban da je odbrani od tih pošasti i uvede u Evropsku uniju. Samo mu treba još ovaj mandat, jer svi prethodni je pitrošio na borbu sa vjetrenjačama, pa nije imao kad. I ne samo svojom pričom, već i manirom neodoljivo mi liči na mog Raduna. Jer njegov odsutni, staklasti pogled, vanvremensko i vanprostorno pozicioniranje, nedodirljivo za impute trenutka, preslikani je Radun koji je, pogleda uprtog u tablu, ostajao indiferentan na sva nastojanja profesora da ga prekine i vrati postavljenom pitanju.
Ali, ne čudim se „patki potkovanoj, ni bijeloj guski osedlanoj, već se čudim zecu s dimijama: kad se vere što ih ne podere“! I kao što se i danas ne čudim Radunu već profesorima (a i nama) koji smo mogli da ga slušamo i trpimo, ne čudim se toliko „gospodaru“ i njegovim brbljarijama koliko se čudim njegovim „slušaocima“ i njihovoj sposobnosti da tu njegovu, jednu te istu, verbalnu papazjaninu slušaju i „vare“ decenijama. Mi smo Raduna slušali (i trpjeli) četiri godine, ovaj narod svog „Raduna“ sluša i trpi – trideset godina. Dokle, bre??? I ako je od njega, mnogo je.
Kažu da se lav rađa sa instiktom apsolutnog gospodara savane i da se tako i ponaša, kao predator, dok se antilopa rađa sa sviješću da je žrtva i plijen, i to je nepromjenjiv zakon među živim svijetom. Samo je čovjeku dato da bira između to dvoje i samo od nas zavisi hoćemo li i dalje biti žrtve „Radunovog sindroma“ ili ćemo „promijeniti ploču“ i, umjesto gospodara, poslušati sebe, svoja htenja i svoje vizije. Dakle, nije do Raduna, do nas je.
Još tri dana!!!
