Piše: Boško Vukićević

Ako uzmemo u obzir da je politički stav Pokreta Evropa sad (kao i većine ostalih stranaka domaćeg sistema) da je spoljnopolitički kurs Crne Gore, koji je ustanovljen u vrijeme diktature Mila Đukanovića, nešto što trenutno nije realno niti poželjno mijenjati – ipak bi iznošenju takvog stava u javnosti trebalo prići sa određenom dozom opreza i senzibiliteta.

Iz prostog razloga: dobar dio glasačkog tijela, vjerovatno i većinski, kako Pokreta Evropa sad, tako i ostalih stranaka koje su učestvovale u konačnom slamanju Đukanovićeve diktature – nije saglasan sa takvim spoljnopolitičkim stavom. Moju konstataciju nije neophodno dodatno obrazlagati: opštepoznato je da većinski dio ljudi koji su glasali za partije koje su srušile Đukanovića (ili koji nijesu članovi bilo kojih partija) ne podržava nezavisnost Kosova, ne podržava članstvo u NATO -u i ne podržava sankcije Rusiji.

Dakle, ako u većinskom dijelu našeg političkog sistema i političke elite postoji slijepo vjerovanje u paradigmu vječne nepromjenljivosti spoljnopolitičkog kursa države – takvo stanje treba prilagoditi i onome što „običan“ narod misli o tim stvarima. Jer, ipak – nekada valja oslušnuti i glas naroda. Možda ga i priupitati šta misli o nekoj za njega bitnoj stvari. To je, znate – ono što se naziva demokratijom.

U tom smislu, novoizabrani predsjednik je u svojim prvim izjavama o spoljnopolitičkoj orijentaciji trebalo da uzme u obzir gorenavedene stvari, bude oprezan i izbalansiran, i da kaže nešto poput sljedećeg:

„Bez obzira na podijeljena mišljenja u mojoj zemlji o datim pitanjima, kao i u okviru glasača partije iz koje potičem – mišljenja sam da je trenutni interes države da održi postojeći spoljnopolitički kurs, itd itd…“

Umjesto toga, on se poslužio retorikom tzv. euroatlantističkih jastrebova i platio danak očiglednom neiskustvu ili pogrešnom savjetovanju. Takva pogrešna retorika o datim pitanjima već je izazvala određene „lomove“ u okviru političkog ambijenta koji je srušio Đukanovića, a može izazvati probleme i u samom novoosnovanom i popularnom pokretu. Jer, lično poznajem neke visoke rukovodioce Pokreta Evropa sad koji o pitanjima Kosova, NATO -a i sankcija Rusiji imaju dijametralno suprotne stavove od onih koje je iznio Milatović. I iz tog razloga bila je neophodna drugačija, balansiranija i opreznija politička retorika o datim pitanjima, a neka moja primjećivanja budu prihvaćena kao krajnje dobronamjerna. Jer, sada je u svrhu demontaže nakaradnog sistema potrebno učvrstiti povezanost svih činilaca koji su učestvovali u slamanju autokratije – kakvi su, da su.

A sada, riječ dvije o tome da li ja, kao svjesno i društveno odgovorno biće prihvatam pomenutu paradigmu nepromjenjivosti spoljnopolitičkog kursa zemlje. Tj. da li i ja smatram, kao većina političkih partija i analitičara, da je o tim temama iluzorno i raspravljati a kamoli pretendovati na njihovu promjenu?

Ne – nikako i nikada!

Upravo je suština mog dosadašnjeg društveno-političkog aktivizma bila u proaktivnom djelovanju, u uvjerenju da ne postoje tabu-teme niti nešto što je nemoguće promijeniti. Zapravo je višedecenijski poltronski i podanički odnos vlasti (koji se očigledno i sada nastavlja) prema zapadnim ambasadama – bio lajt-motiv mnogih mojih pisanija i aktivizma na ulici.

Moguće je povući priznanje Kosova. Moguće je ukinuti sankcije Rusiji. Moguće je izaći iz NATO -a. Lažu vas svi oni koji vam kažu kako te stvari nijesu realne niti mogućne. I te kako su mogućne, naročito sada! A oni vas obmanjuju pričom o nemogućnosti, upravo kako bi u vama ubili volju o bilo kakvom djelovanju po tim pitanjima. Oni vas, u tom smislu – amortizuju i hipnotišu.

Zašto kažem da je upravo u ovim vremenima povećana mogućnost za rješavanje pomenutih problematika, recimo putem referendumskog izjašnjavanja? Zato što prisustvujemo rađanju multipolarnog svijeta, koji će se učvrstiti nakon završetka geopolitičkog sukoba u Ukrajini, i koji će omogućiti da volja naroda ima veću težinu – pa i u našoj zemlji.

Tagovi