Piše: Želidrag Nikčević

Tek sad vidim koliko sam slab iz Opšte informisanosti. Do juče sam samo mutno, izdaleka nagađao šta su to skaj aplikacije. Prokleta tehnika; predosjećao sam da mi se jednog dana urođeni tradicionalizam može surovo osvetiti.

Ali, šta da se radi – poruke koje su krunski dokaz optužbe protiv Mila Božovića ipak sam uspio da pročitam. I mogu vam reći, u strogom povjerenju, sve mi je to bilo odnekud strašno poznato.
Užasnut, počeh da prelistavam poruke na sopstvenom starinskom aparatu, kad tamo – katastrofa. Vrhunska konspiracija. Te poznaješ li ga, te može li mi on ono nekako srediti, te biće koristi za onu našu stvar – sve u tom stilu, krajnje zagonetno i zloslutno.

I što je najgore – ja odgovaram pozitivno! Lično ja! Pokušaću, vidjeću, prijatelji smo godinama, skoro pa kumovi, a znam i još neke važne ljude… Bićemo u vezi!

Kako sam još na slobodi, uopšte mi nije jasno.

Znam, reći ćete: Ma čekaj, čovječe, to je nešto potpuno različito. Nije to nikakav kriminal, nego vjerovatno neki tvoji pisci i umjetnici, sa svojim uobičajenim molbama i kombinacijama.

Eh, prijatelji, i dvaput eh državni tužioče! Kad biste vi znali kakva je ova naša svakodnevna mafija i koliko se teško od njenih poruka odbraniti, kad biste znali koliko puta se tek tu pređe opasna granica, drukčije biste pričali. I sa mnom, i sa Milom Božovićem. A možda i potpuno zaćutali.

Tagovi