PIŠE: SIBIN
Pitanje: kako biti nihilista, čak i u bodrijarovskom smislu, kad je „integralna realnost“ model koji premašuje sav nihilizam koji možemo kritički iskazati?
Proziran i porozan, fleksibilan, otporan na sve što ima kontinuitet, ta šarenolika slika svijeta distrakcije i nasilja, spektakla i siromaštva, taj kapitalistički kolonizam koji osvaja kosmos i čovjeka zamjenjuje mašinom, užasni je i crnji od najradikalnijih prognoza s kraja prošloga vijeka.
Mnjenje se prazni u svakodnevnom i prema tome dokraja besadržajnom mišljenju, dalo bi se primjetiti da je to – refleksija koja uveliko već kasni; moć kreira vlasti, taj javni pano koji nema ništa od vrijednostima koje proklamuje. Jezivo je da kakav god stav zauzeli, to je podjednako besmisleno, jer, sjetimo se, Srećko Horvat u knj. „Diskurs terorizma“, govori i o, svođenju bića na brojku.
Vrhunac moći teži, dakle, da upravlja nečim apstraktnim, neživim, s onu stranu svega ljudskog; tehnostruktura se bavi projektovanjem/nizom Istog, koji dolazi na mjesto isključenog Drugog.
Budućnost kapitalizma dolazi u znaku brisanja sveg ljudskog, već zbog toga što je to nešto prevaziđeno, haotično, raspeto između biologije i značenja, metafizike i nagona.
