Piše: Slavko Mašović

Pokret Evropa sad je sada u poziciji mlade i tek stasale cure, najljepše u selu. Svi obigravaju oko nje i odmah bi s njom. I u nju, kada je riječ o partiji. A šta će biti kad se naspavamo?

Čim je vlasnik partije đed Milo  otišao da malo odmori u Dubajiu, provoza se na toboganu i porazmisli šta mu je činiti poslije inauguracije Jakova Milatovića, krenuo je, kao kad ptice krenu na jug prelet u Evropu sad.

To je donekle dobro kada je riječ o glasačima. Samo donekle jer i glasači imaju i postavljaju očekivanja. Ili odlepršaše.

To je mnogo veći problem kada je riječ o preletačima koji žele pozicije. Jer oni onda kreiraju politike. Ako je u nekom opštinskom odboru PES-a većina dojučerašnjih DPS – ovaca, ili njihovih prelaznih formi, onda oni tamo kreiraju politiku.

Kako to biva, kada se previše sniva, a premalo zna, što reče Balašević, pokazao je neki dan primjer opštinskog odbora te partije u Beranama.

Prepunjen preletačima svih dresova, ponajviše DPS – ovaca, odmah se  pokazalo ovo o čemu govorim u prethodnom pasusu. Umjesto da ostave za predsjednika uglednog ljekara Igora Babića i novo lice u politici, izabrali su vlasnika lokalnog restorana koji uopšte nije bio gadljiv na DPS i njihove šeme i vojnike. Naprotiv.

Osim toga skupilo se tu vrlo koloritnih likova čija lokalna reputacija neće biti dobra reklama za partiju u usponu.

Drugi problem ove partije je preskroman kadrovski potencijal u samom vrhu. Uz to i velike ambicije svih njih.

Nema veće muke nego kad imaš malo kadra, a želiš mnogo pozicija.

Od pet šest ljudi koji su najeksponiraniji veći dio je već upotrebljen ili kompromitovan.

Milatović, neupitno najozbiljniji i sa planom da preuzme stranku, jer sadašnji lider Spajić i kad nazove dobar dan rizikuje da nešto omane, otišao je na poziciju Predsjednika države. Neki bi rekli da šalje pozdrave i čestitke.

Već pomenuti Spajić je prilično kompromitovan, sa raznim aferama, lovačkim pričama i autogolovima.

Vrlo pristojna Olivera Injac je preuzela poziciju gradonačelnika Podgorice.

Toj poziciji se istinski predano nadao kočoperni Andrej Milović. Pošto ga i pored velike borbe to nije zapalo on je sad ljut kao miš i ne želi ništa manje od pozicije ministra.

Akademski upasovani Filip Ivanović bi bio bolje rješenje za diplomatiju ili neko od mirnijih ministarstava. Za dinamičnu politiku teško.

Ostatak partije su zgodnjikava ali dibidus neiskusna mlađarija. Kao ilustracija – jednom od članova predsjedništva partije jedino iskustvo je rad u knjižari.Nijesu mnogo kamniji ni ostali.

Ko će onda na tolike pozicije i u Vladi budućoj i u novom sazivu parlamenta i u javnom sektoru. A i Jakovu treba nekoliko ozbiljnih saradnika.

Tu treba vojska ozbiljnih kadrova. Inače fijasko na sljedećim izborima. A neće se čekati četiri godine.

Nezajažljive ambicije, manjak iole  ozbiljnog kadra i međusobni animoziteti stvaraju vrlo nepovoljnu klimu u partiji pa je javna tajna da su dva lidera i još poneki u nezboru. I da se ni jedan ni drugi lider ne javljaju svom političkom tati Krivokapiću, koji bi svojom blagorodnom rečenicom htio da pomiri nesložne posinke.

Ali o neslozi i ambicijama, ili ambicijama i neslozi, u ovoj partiji, narednih dana. Tada će svim biti očiglednije pa je lakše ispričati priču.

Tagovi